preporuka

‘Ima li života prije smrti?’

Ovog ljeta glasam za apsolutno (na granici nepokolebljivog, skoro pa agresivno) povlačenje, aktivno samopropitivanje na plaži, čitanje iznimno dobrih, na momente čak i ‘krvoločnih po dušu’ rečenica i svjesno usmjeravanje misli na fizičke osjete u sadašnjem trenutku. Moja preporuka i adut za asistenciju u tome svemu je genijalni Torre.
Jer, realno ako se nećemo zapitati što sve ulazi u ‘smisao života’ dok ležimo na nekoj usamljenoj stijeni uz nezaobilazni uigrani beat maestrala i cvrčaka… Kad ćemo?

Od svega na što sam naišla (ili što me plaćenićki ganjalo po mrežama) kada su u pitanju savjeti na što ovog ljetovanja obratiti pozornost (naravno pričamo o ugođavanju sebi jer smo na godišnjem), čemu se posvetiti, kako odmoriti, što slušati, gledati, probati i isprobati i nikako ne propustiti, odlučila sam participirati u infinite scrollu na Gosimple način.
Konkretnije, knjigama, u kojima smo pronašli rečenice za promišljanje kojima se uvijek vraćamo, a koje iz nekog razloga savršeno rezoniraju s našim unutarnjim, tim nekim životnim narativom. Ne pričam o hit novitetima ili bestsellerima upitnih metrika ili nedobog trendovima.
Pričam o svemu u paketu, ne samo napisanom, već i tonu ispod napisanog, jednostavnosti opisivanja kompleksnih misli i emocija na izuzetno razumljiv i gorak način. ‘Sirov‘ – bi bila jedna (i jedina) riječ koja ovdje prolazi. A rijetko tko je danas iskreno i pravo sirov, ne?

Pored kreveta je tradicionalna ‘Moć sadašnjeg trenutka’, ‘Izvor’, ‘Mi djeca s kolodvora Zoo’ (naravno) i slično, ali taj neki verbalni kompas pronađen je u nevjerojatnim rečenicama pokojnog Torrea. ‘Ima li žvota prije smrti?’ kao da je po cijelom mom stanu, a parcijalno se razasuo po svim mojim uređajima i papirima; kroz izraze, rečenice, odlomke, slike. I svaki put kada naiđem na nešto od toga, raznese me moć istoga. Pa hajde da ja to kategoriziram, a i neka ne propadne, čovjek je bio vanserijski po svim parametrima.

Sažela sam sve po grupama / temi, zanimalo je i mene, gdje je otišao moj fokus u tim čitanjima. Pa što se tiče ljeta, odmaranja, pražnjenja i punjenja, a najviše vježbanja fokusa vlastite percepcije, izvolite kvalitetne rečenice za vaš mozak.

O mišljenju

‘Pazite, mišljenje je opasna i jaka stvar, a tko misli, svačemu se domisli. Nakon toga više ništa neće biti isto. Pa kad sebe stavimo u zagrade i počnemo misliti, kad se prepustimo mislima da nas misle, gubimo oslonac u sebi, a svijet nam se trese koliko mislimo… E pa onda u pravilu smeteni i kao opečeni, prestajemo misliti i spasonosno utočište tražimo u predrasudama koje život znače i koje smo mi.’

‘Zato tko nema hrabrosti misliti neka ga se i ne prihvaća. Bolje mu je, bez salonskog paradiranja, držati se dosadašnjih predrasudnih nadvjerovanja, jer iz avanture mišljenja izaći će gori nego što je u nju ušao. Ili će u najmanju ruku biti isprepadano zbunjen, nesposoban shvatiti što mu se to zapravo životno desilio dok je mislio.’

Jer. Ne svađa se Buddha sa svijetom, svijet se svađa s Buddhom. Neuzvraćanje je znak slobode.

Postati sobom

‘Prirodni stav životne zapalosti ne može se pregorjeti bez granične situacije. Bez egzistencijalne ugroze života stjeranog u slijepu ulicu granične situacije nema motivacije za zbiljski iskorak k sebi, pa nema ni egzistencijalnog buđenja i drugog rođenja. Mora nam biti grozno ne biti da bismo bili. Moramo istinski očajavati nad sobom da bismo postali sobom.’

‘Osami se da bi ti se um samio. Smiri se da bi ti se um smirio. I tako dosegao spokoj nužan za ispravno razabiranje i postupanje. Kad god osiromašiš životno polje i usporiš život, bit ćeš nagrađen uvećanjem rasudne snage i životne razboritosti. Uz naznaku da bit sabran mnogokad doslovce znači biti svjestan koliko sam nesabran i sebe nesvjestan.’

‘Disciplina patnje uvjet je svakog uzdizanja.’

‘Jer, tko preda osobnu volju silnicama života, zapravo svjesno zauzima egzistencijalni stav radikalno hrabre i duboko iskrene osobe, jer ima povjerenja u milost koja će doći. Dublja i viša emocija tada u njemu razgrađuje onu nižu i po njoj postaje bolji čovjek i doslovce se osjeća bolje. Kako u njemu podsvjesno sazrijeva i jača viša osjećajnost, istodobno se rastapa ona niža.’

Pravo Ja

‘Nije problem što imamo lažno ja, koliko što se naglašeno poistovjećujemo s njime. Ono je postalo naša temeljna osobnost i narav, dok se energetski hrani našim nutarnjim svijetom koji je zaposjelo. Baš kao svojevrsni karcinom duše.’

‘Naše pravo ja toliko je dobro sakriveno da ga ni sami ne možemo pronaći. U intimnim ispovijedima na njega se pozivamo a da ga ne poznajemo.’

‘Ne, čovjek ipak nije ovako raskomadan, nego je od jednog komada. Biologija u njemu je spiritualna, a duhovnost se izražava tjelesnim kanalima. Najintimnija psihološka intersubjektivna sjedinjenost vrhuni u biološko-nagonskom pražnjenju seksualnog čina. Utoliko i naša najduhovnija ravan živi, a gdje će drugdje do u biološkom kontekstu naših tijela.’

Autentičnost

‘Pored same zdrave dugovječnosti idealni životni lifestyle prosvijećeno emancipirane osobe podrazumijeva socijalnu adaptiranost menadžera, javnu prepoznatljivost celebrityja te unutarnju vertikalu new age duhovnjaka (jer kroz nju se kakti zadobiva autentičnosti).’

‘Zaokret prema sebi i posvećenost nutrini nije iskaz sebičnosti, nego očajnički pokušaj srastanja nutarnjeg bića sa sabranošću. Prije je to borba na život i smrt nego sebičnost.’

‘Autentični ljudi društveno su asimetrični. Elitni eskapizam njihova je furka, jer ne možeš biti ‘in’ ako si u životu. Tko živi ‘ukorak s vremenom’, ne živi. Bez samoisključenja samoispunjenje nije moguće. Jer, i sa samoisključenjem zbog nutarnje sabranosti ispunjenje nije izgledno, a bez njega doslovce nemoguće. Utoliko, svakako da tko ima, taj nije.’

‘Utoliko: ‘Pojednostavni životno polje i živi sporo!’ Od zapalosti u nereflektiranoj svijesti brani se sporim životom. Nema govora o uspješnom životu ako to nije spori život. Stvari na kojima radimo ionako nema puno. Ni prioriteta nema puno. Ne samo da ne možemo sve nego možemo samo malo toga, ako i to.’

‘Samoća je strukturna kost ljudske autentičnosti.’

O samoći

‘Samoća je jedno, a usamljenost drugo. Samoću biramo, a usamljenost nam je dosuđena od drugih. Samoća je pozitivan osjećaj uživanja u druženju sa sobom, u sebi. Svaka iole ozbiljna osoba bez samoće je kao bez vode. Postaje slabija i vene. Otuda i potreba za samoćom. U plodnoj samoći sazrijevamo i dublje promišljamo. U samoći se neometano sabiremo, dekontaminiramo, punimo i cijelimo rane.’

‘Pa i duševni mir kao trajno raspoloženje nalazi se samo u najdubljoj povučenosti. Slobodni smo dok smo sami. U samoći uživamo u zadovoljstvu prijateljevanja sa sobom, a istodobno i u zadovoljstvu što ne moramo biti s drugima. Pa tko isprazno društvo mijenja za osamu, dobro je trgovao.’

‘Druželjubivost proizlazi iz nemoći podnošenja osmaljenosti i sebe u njoj. Unutrašnja praznina voli se skrivati u ispraznom druženju. Ljudi se druže da bi bili zajedno prazni. Da kroz druženje traže druge kao bližnje, desio bi se susret. Budući da ih na druženje goni strah od usamljenosti, s drugima su samo da ne bi bili sami sa sobom. Velik dio patnje proizlazi iz nemoći da budemo sami sa sobom.’

‘Pa eto neki imaju sreću da su njome manje, a drugi nesreću da su njeome više moreni. Već kako bi filozofi egzistencije rekli, samoća je strukturno ontološki temelj ljudskosti svakog čovjeka. Ili modernije, mi smo po defaultu sami.’

‘Suvremena trendovska društvenost nalaže opću dostupnost i trajnu povezanost sa svih strana. Pa potrebu za samoćom percipira kao psihopatološku devijaciju. A istodobno ne vidi da je velika većina tih društvenih interakcija potpuno isprazna, one nas samo dodatno otuđuju i prljaju.’

O sreći

‘Za razliku od nesreće iliti pak depresije, sreća je kao fenomen slabije istražena. Koliko je sretnih među ljudima, pouzdano se ne zna, ali jasno je da ih baš nema puno. Nesretnih je dakako, daleko više. Doduše, većina je doživjela prolazne epizode sreće, značajan dio nas i cijela sretna razdoblja života. Ali, trajno sretnih osoba je malo. Vedrina temperamenta u njih je prirođena trajna crta osobnosti.’

‘Na lutriji života ta povlaštena manjina dobila je božansku narav. Sudbinski je predodređena za sreću, čak na način da je na nju osuđena. Zato iole trajnija životna sreća nije navezana na izvanjske događaje koliko na vedru narav, koja je po rorđenju sretna. Vjerojatno na sličan način kako se neki ljudi rađaju nesretni, to jest depresivni. Jer i sretni i nesretni trude se biti sretni, pa opet jedni to jesu, a drugi nisu.’

‘Nije baš lako biti dobar sa sobom i u sebi. Osjećati se dobro, biti komforan sa sobom i usredišten u sebi. Neki su takvi po naravi, no većina nije.’

‘Za pakosnu utjehu osobama koje se moraju autosugestitivno uvjeravati i samozavaravati da su sretne (iako zapravo to nisu) sretne osobe sklonije su rizičnim životnim ponašanjima i stilovima. Sukladno tome, stopa pobola im je veća, a duljina života kraća. Pa ispada da je time sreća neizravno životno rizično afektivno stanje.’

O smislu života

‘Naravno da život ima smisao ali ovaj se opire poetizaciji. Naime, smisao života nije baš ono što bismo mi htjeli da je ‘smisao života’. Naše sanjarije o životu nemaju veze sa životom. Jer ljudi zapravo ne žele istinu. Nego žele da se sve promijeni, ali na način da oni ostanu isti.’

‘Tako da pitanje ‘tko smo’ valja preinačiti u pitanje koji narativi nas zapričavaju, kojih priča smo dio i na kraju krajeva, čija je to priča koju sebi i drugima prodajemo?’

‘Tako da nije istina da nema istine. Niti da što je isto, svatko ima svoju istinu. Niti pak da je istina relativna (nego je relacijska). Nego to samo emancipirane suvremene predrasude zagovaraju skepsu kao dogmu. Plaši ih neizvjesnost koju sa sobom nosi i ovdje poduzeto samopropitivanje.’

‘U odnosu na suvremeno ljudstvo niti jedna druga dosadašnja civilizacijska skupina ljudske povijesti nije se toliko bojala umrijeti i smrti. Nije toliko htjela živjeti samo da bi živjela niti je u toliko zanemarivo maloj mjeri htjela položiti život za smisao zbog kojeg ga živi.’

‘Tako da ne postoje privilegirane činjenice života koje bi dokazivale kako je ovaj čudo vrijedno divljenja. Nego je to, eto, život u baš svakoj njegovoj činjenici.’

Robert Torre (1965.-2021.)