‘Svi imamo pravo na izbor i promjene, na traženje vlastite sreće i na izgradnju vlastite priče’ – Intervju Vedrana Likan
Vedrana Likan, partnerica i direktorica Colliersa, obnaša toliko funkcija, da neću ni kretati u tom smjeru – sam razgovor s njom koji vas čeka je ionako dovoljno&standardno – gosimple dug. Također standardno, ovdje je riječ o definicijama i uvjetima odrastanja, mudrim rečenicama koje se ugraviraju u duboku memoriju bez puno ponavljanja i koje rezoniraju s dubokim isitinama, o briljantnoj sinergiji formalne edukacije i iskustva ‘sa ceste’, o jednoj itekako svjesnoj liderici, koja svijet gleda kroz itekako empatične oči. Ona posjeduje znatiželju, koju posjeduje smiren um – onaj koji se pita zašto je baš ovdje i sada te što može još naučiti, primijetiti i spoznati kako bi sebe još više upgradeao.
I ne sumnjajte u sljedeće – ako ćete ikad imati privilegiju upoznati Vedranu uživo, predrasuda koju vrlo vjerojatno negdje imate u sebi, a koja je usmjerena na ovako karizmatične i uspješne žene, puknut će kao tanka, suha grančica pred njezinom toplinom, smirenošću i iskrenom željom da nauči nešto novo upravo od Vas – što god Vi mislili o svojoj uspješnosti.
Ovakvi ljudi mijenjaju svijet… Jednostavno, budimo na trenutak, zahvalni što postoje.
Fotografija: Sanjin Kaštelan
‘Ajmo mi odmah tamo gdje sve počinje. Na obitelj. Gosimple pripada timu ‘okolina nas oblikuje’… Što je tebe oblikovalo u tvom djetinjstvu i mladosti? ‘Google search Vedrana’ odaje dojam visoke ambicioznosti, izuzetne poslovne uspješnosti… A kakva je bila mala/mlada Vedrana? Što danas gledaš kao stupove svog odrastanja?
Odrasla sam kao mršava, mirna, marljiva, tiha i ne tako vedra, ali vrlo samostalna i uredna djevojčica u četveročlanoj radničkoj obitelji – mamom koja je cijeli život radila u vrtiću, tatom inženjerom strojarstva koji je od kad pamtim do mirovine radio u Industrogradnji, i četiri godine starijom sestrom – živom, nepredvidivom, razigranom i energičnom, kakva je uostalom i danas. Iz današnje perspektive, znam da sam imala jako lijepo, sigurno i toplo djetinjstvo.
Moja sestra je prije svoje dvadesete ostala trudna i udala se. Kako se pažnja naših roditelja tada usmjerila na nju, na njezino majčinstvo i podršku koju je tada trebala i bezrezervno od njih dobivala, nekako se za mene u tim srednjim tinejdžerskim godinama otvorio prostor nove samostalnosti i započelo je moje vrijeme razlučivanja, odlučivanja, maštanja, dizanja i padanja, i stvaranja – moje priče. Bilo je tu tihog bunta, propitivanja, istraživanja,… nešto što vjerojatno svaki tinejdžer treba proći, ali i puno odgovornosti prema obitelji, prema meni samoj, mojem školovanju, aktivnostima i obavezama koje su se u tom periodu preklopile. Išla sam paralelno u dvije srednje škole – redovnu VII. gimnaziju i tada eksperimentalni programa srednje dramske škole u ZeKaeM-u.
Iz današnje perspektive mogu reći, rani ulazak u prostor i vrijeme samostalnosti i odgovornosti, velikim dijelom me formirao u ono što sam danas. Od kada tate nema među nama, sve više sam svjesna njegove uloge u mojem životu, uzora koji je predstavljao, dobrog duha svakog okruženja u kojem se našao. Sjećam se i uvijek rado ponavljam tih nekoliko malih rečenica, a ustvari tri velike misli koje je sa mnom podijelio u moje rano vrijeme, koje uvelike daju boje onome kakvom sam postala i što jesam danas.
U našoj obitelji uvijek ćeš imati dovoljno. Ako želiš od života nešto više – trebaš naći način kako to sama stvoriti.’ ... ‘Kad se nečega primiš, napravi to kako treba. Ili nikako.’ ... ‘Nikada se nemoj sama hvaliti. Daj drugima dovoljan razlog da to čine za tebe.’
Vedranin tata
Upravo ova zadnja je nešto što me i danas obilježava. Najteže mi je pričati o samoj sebi. Zato i kroz ovaj razgovor idem sa tremom i nesigurnošću, a opet sa zahvalnošću da otvorim kutijice svojeg srca i duše, i ispričam svoj najintimniji intervju ikada.
Danas kada gledaš iz pozicije roditelja, što misliš da je važno u prenošenju djeci? Što želiš da tvoja djevojčica Amarie zna i bude sigurna u to kako odrasta?
Najviše od svega svojoj djevojčici želim da bude svoja, autentična, sretna i zdrava! No, svaki roditelj to svojem djetetu želi, zar ne? Gdje možda činim razliku je u tome što od nje nikada nisam, i ne bi, očekivala da bude – DOBRA. Njoj, isto kao i svoj djeci i ljudima, želim da budu DOBRO! Za mene su to potpuno dvije kategorije.
Okruženje, obrazovni sustav, odgoj i tradicija od djevojčica, a onda i od djevojaka i žena, očekuje da budu – dobre, u svemu čega se uhvate. Zato danas svjedočimo eri u kojoj sve mi moramo biti ‘majke, žene, kraljice’. Izvrsne i savršene u svemu i u svakom pogledu. Idealno bi bilo i da ne starimo, da imamo idealnu kilažu, da svaka naša fotografija, frizura ili pojavnost bude besprijekorna. Da smo u svim situacijama prilagođene, uzorne, odmjerene i pristojne. Da smo – DOBRE, a ne nužno da smo same sa sobom i za sebe – DOBRO.
Kod Amarie obožavam (ok, ne baš uvijek!) činjenicu da ima svoje mišljenje, svoj stav, da smo različite i povrh svega, da jedna drugu odgajamo i zajedno rastemo. Ona, formirajući se u sve zreliju i mudriju osobu, a ja, i kao roditelj i kao osoba – kroz preispitivanje prioriteta, razlučivanje bitnog od nebitnog, i otkrivanje nekog drugačijeg kuta mene same, mojeg karaktera, granica tolerancije, strpljenja… a pazi, još nije niti u pubertetu… što nas tek čeka?
Čeka vas puno udisaja i izdisaja, ali i to je lekcija strpljenja (zanimljiva lekcija uvijek)! Kako si se postavila prema digitalnom utjecaju na klince? Svijet u kojem odrastaju klinci je nemilosrdan za njihove mozgove, kakva su pravila ponašanja s mobitelom i Internetom općenito?
Uh. Sada kada moja kćer ima skoro pa 9 godina, sasvim sam sigurna da nikada nije ‘pravo vrijeme’ da dobije svoj mobitel. S jedne strane ona želi biti samostalnija; ići sama u i iz škole pa taj mobitel postaje stvar logistike za dogovor i koordinaciju. S druge strane, svi smo svjesni da je mobitel danas daleko od samo poruka ili poziva. Jako pazim na što i kako ga ona koristi, a ponajviše – koliko! Zahvalna sam, njoj prvenstveno, ali i našem odgoju na trenucima kada ona sama shvati ali i nas alarmira kada primijeti da nešto ne štima. Naime, kada je prije sad već godinu – dvije na njezinom mobitelu, uz sve algoritme njezine dobi i sadržaja koji ju zanimaju, u random odabiru na jednoj platformi, u ekran uskočio tutorial ‘kako istući ženu bez da se vide ozljede’ – ona je došla do mene, pokazala mi to i sama zaključila ‘ovu aplikaciju zauvijek ukidamo!’
Ipak, apsolutna kontrola u današnje vrijeme, uz sve algoritme, platforme i sadržaje nije moguća. Preostaje nam da s tim klincima pričamo, radimo s njima, odgajamo ih i ukažemo na vrijeme, dakle, prije nego se nešto dogodi, što jest krivo ili pravo. Sigurna sam da je odgoj djece danas, u vrijeme digitalne tehnologije i svih podražaja koje imaju, daleko izazovnije i zahtjevnije nego odgoj djece prije 5, 10, a kamoli 15 ili više godina… Današnji klinci su daleko i drugačiji od nas u njihovoj dobi.
Imaju pristup informacijama koje mi nismo imali, imaju nametnute neke potpuno drugačije kanone vrijednosti, i odgoj svake sljedeće generacije samim time postaje sve izazovniji.
Ne možemo današnje klince cijepiti od Internet svijeta, a nije niti dobro da ih izoliramo od onoga što će s vremenom još više postajati njihova realnost, sredstvo učenja, rada, napredovanja… Ali ono što možemo i moramo, je sustavno raditi s njima na izgradnji kriterija i kritičnosti, stvarnih ljudskih odnosa, vrijednosti, značenja i oblika istinskog prijateljstva, njegovanja i uvjerenja i samopouzdanja temeljenih na podršci, empatiji, istinskoj i trajnoj brizi za sebe i drugoga. Odgovorno tvrdim da danas, osim toga zašto i kako trebaju dobiti dobre ocjene u školi, roditelji trebaju posvetiti puno više vremena na bivanje s djecom – kvalitativno, a ne kvantitativno vrednovanje tog vremena, te u konačnici davanje vlastitog primjera i uzora, svjesni u kakve sve osobe ti novi klinci mogu odrasti.
Kakav je tvoj stav prema znanjima koja danas klinci dobivaju iz škola i fakulteta? Što se treba promijeniti, još jučer?
Na jednoj nedavnoj konferenciji, jedan panelist je rekao nešto što smatram apsolutnom istinom. Svi smo rođeni kao poduzetnici. Ništa ti kao malome ne ide. Kreneš. Padneš. Ustaneš pa pokušaš ponovno. Razbiješ koljeno. Plačeš. Boli. I opet sjedneš na taj bicikl. Pametniji i sa više iskustva što i kako sljedeći put ne napraviti. I opet voziš. Usavršiš tehniku. Prerasteš taj bicikl… naskočiš na veći, usavršiš nove trikove. I tako dalje.
Naša tradicija, odgoj, obrazovni sustav, društvo… nema toleranciju na pad i neuspjeh. I svaku promjenu kursa, bilo promjenu škole, fakulteta, firme, karijere, ocjenjuje – neuspjehom i propašću. I to je jako krivo.
Svi mi rastemo i razvijamo se – cijeli život. Imamo pravo na izbor i promjene, na traženje vlastite sreće i izgradnju vlastite priče i puta uspjeha. A onda i kada obiteljsko okruženje to podržava, sustav obrazovanja to ne prepoznaje. Dodatno, naš obrazovni sustav želi svu djecu svesti u prosjek – i one koji su jako ispod i one koji su jako iznad tog medijana, žele svesti u kalup. A ne prepoznaje i ne njeguje individuu, njegove talente i potencijalne sposobnosti.
Djeca svake nove generacije su drugačija. Tehnološki, društveni, politički, zeleni razvoj stvara novi genetski kod i svaka nova generacija se rađa spremnija za nove izazove. U isto vrijeme, sustav se ne prilagođava, a kamoli da se mijenja. Kao roditelj, sama tome svjedočim. Nađem se na prekretnicama svaki tjedan, mjesec ili polugodište jer shvaćam koliko je sustav trom, svrha samom sebi, u kojem je svako dijete objekt, a ne subjekt odgoja i obrazovanja. Edukacija u našem sustavu se događa stihijski, potpuno neprilagođeno i neosviješteno današnjici, a kamoli s pogledom i spremnošću na budućnost.
U fakultetskom obrazovanju se srećom događaju privatne institucije, koje spremno i spretno doskaču nedostacima sustava i javnog obrazovnog sustava. Isto kao i mogućnost obrazovanja vani. Ali i dalje, sve to ostaje privilegija, a ne pravo, pa time i nedostupni većini djeci koja nemaju mogućnosti, a imaju talente i potencijal, koje javni obrazovni sustav ne prepoznaje, ne njeguje, ne podržava.
SAMOPOUZDANJE VS. AROGANCIJA
‘Menadžeri, a još više lideri ne smiju biti mjerna jedinica sustava koji predstavljaju ili vode. Njihova uloga je biti inspiracija, snaga i energija.’
Prštiš samopouzdanjem, a opet ne postoji arogantnosti u tvom stavu, s obzirom na sve što jesi i što si napravila… i to je tako lijepo… ljudi koji se ostvare na nekom nivou, vrlo lako ‘zalijepe’ (ili zamjene) samopouzdanje za aroganciju – jesi li se ikada borila s nedostatkom samopouzdanja? Ako da, kako si naučila prihvatiti i poštovati sebe da smanjiš nesigurnost u neki dio sebe?
Život, vlastito iskustvo i poznavanje velikog broja ljudi me naučio i svakim danom mi to potvrđuje, da je arogancija isključivo odraz nesigurnosti. Osoba koja je samopouzdana je čvrsta i stamena, ali i skromna, ponizna, mirna, empatična prema drugima… A istovremeno uvjerljiva u svojem nastupu jer je sebi dosljedna, govori iz iskustva i mudrosti, ne iz ega.
Da se ne lažemo – i sama sam u svojim ranim fazama razvoja i sazrijevanja bila arogantna, hladna, nedodirljiva. Naročito u vrijeme kada sam u ranim dvadesetima krenula uz studij raditi, i to ponekad na nekoliko poslova istovremeno, i po dvije-tri smjene dnevno. Vrlo brzo sam skočila na ljestvici odgovornosti i već s 23 godine imala menadžersku poziciju i vodila ne-male projekte i timove ljudi, koji su bili i iskusniji i stariji od mene. Arogancija mi je tada bila štit i obrana za moju nesigurnost i neiskustvo, paravan ispred kojeg bi djelovala čvrsta, stamena i kamena, a iza kojeg bi se u intimi vlastitog vremena i prostora raspadala po šavovima, plakala u hodniku po povratku s posla dok još sa sebe nisam skinula ni sako ni cipele.
Velika je stvar raditi sa sobom i na sebi od najranijih dana i osobne i profesionalne samostalnosti. Propitivati sebe i svoje vrijednosti, svoje ambicije, svoje želje i planove. Kada smo sami sa sobom dobro i sigurno, svjesni što znamo, a još važnije što ne znamo, i gdje i kako to znanje pronaći, to samo može učvrstiti naše samopouzdanje, ali i otključati našu skromnost. Jer jedino u kombinaciji to dvoje otvara nesagledive mogućnosti, privlači nevjerojatnu energiju, okreće univerzum nama u zaštitu i poslaguje karte na nevjerojatan način.
Netko bi sad iz ovoga mogao iščitati neku eteriju i mistiku, koja u razgovoru s osobom koju si pozvala u intervju jer reprezentira poslovni uspjeh, ne štima. I možda ta retorika u ovakvom razgovoru nema mjesta, a za očekivati je da ću pričati o receptima za uspjeh… No, ponosno oduvijek priznajem, istinski sam vjernik u veće dobro, u reciprocitet i energiju, u davanje da bi se dobilo, u novac kao posljedicu truda i rada, a ne kao cilj, u mogućnost da svatko od nas kao kotačić u sustavu može i treba činiti razliku. Svi talenti koji su nam darovani i koje imamo način i snage prepoznati, su dar koji je tu da služi drugima, a tek posljedično nama samima.
U ovim rečenicama lako je naći i objašnjenje zašto cijeli život radim u servisnoj industriji, savjetovanju i u profesionalnim uslugama. Vrata u tu dimenziju otvorila mi je čvrsta vjera, ali i joga. I da – mislim i živim da je to dvoje itekako povezivo. Vjera me uvela u svijet sigurnosti da će ‘uvijek biti baš tako kako treba biti, i to će biti – najbolje moguće!’ a joga u svemir energije, samospoznaje, meditacije i snage privlačenja. Ispadnem ja iz tih uvjerenja s vremena na vrijeme, naročito kada ‘nije po mom’, ali se isto tako utješim time da možda sada i ovdje ne vidim zašto je dana situacija dobra i da će vrijeme naći način da mi to pokaže i dokaže. Uskoro ili na kraju, sve će biti – najbolje moguće!
Kao i sa svima u ‘experienceu’, upalila sam svoj spy mode, ali ovaj put u u Colliersu! Jedno poslano, basic pitanje – ‘Kakva je Vedrana kao šefica?’ donijelo je čitav popis predivnih opisa, a da sad izbacimo sve što su neki pojedinci, koji rade s tobom rekli, mislim da bi te skupljali žlicom… Susrela sam se sa stvarno dobrim liderima, svjesnim liderima, ali dobiti ovakav popis, potpuno anonimno i bez ideje da će biti spomenuti u intervjuu – wow!
Nećemo, nažalost, moći proći sve epitete koje si dobila – za početak ono što mi je super je što si među ostalim opisana kao sjajan učitelj, koji prenosi sve što zna, a ono što je još važnije – ‘ne boji se kada učenik preraste učitelja’… gdje mnogi ‘učitelji’ padnu na tom nekom, altruističnom dijelu, a možda više na karakternom testu… Zašto je važno prenositi svoja iskustva i znanja drugima, kad pričamo o poslu? Na koji način ih prenosiš, budući da je u to uključena vještina komuniciranja…
Jedna moja davna direktorica u ranoj fazi moje karijere rekla mi je ‘Ako misliš uspjeti u ovom – muškom svijetu, moraš znati da muškarci uvijek imaju strategiju, figu u džepu i neku agendu, koja na prvu nije vidljiva.’ Probala sam takav način i ubrzo sam shvatila da ja to tako ne znam i ne mogu. Da se ne želim praviti muškarcem, iako sam tada i nastupom i odijevanjem to jako pokušavala. A u sebi sam vrištala. Prihvatila sam da ne želim pokušavati biti netko drugi, jer time gubim sebe. Da ne znam žonglirati s time kome sam šta rekla, stvarati klanove, zavaditi pa vladati… jako me to opterećivalo, shvatila sam da takav pristup pronosi energiju razaranja, a ne stvaranja. I odlučila sam da ne želim graditi svoj put na temeljima tih, kako mi je ona rekla ‘muških’ principa. Već njegovati svoja uvjerenja, biti najbolja verzija sebe, i time dati drugima oko sebe i primjer i slobodu – da budu svoji i daju najbolje od sebe. Nije taj proces niti došao niti prošao preko noći. Ali sam sretna i zahvalna da se uopće dogodio.
Upravo ta sloboda koju uzimam i dajem sama sebi, želim da imaju i svi s kojima surađujem. Jer, kako je meni moj tata davnih dana rekao – ‘Sloboda je odgovornost!’
Kada ljudi u timu ili sustavu funkcioniranju po uputi ili naređenju, oni se ne osjećaju odgovornima za svoje postupke, već samo ispunjavaju vaša očekivanja, vaše standarde. Tada sustav staje tamo gdje je vaš gornji kapacitet i nema prostora razvijati se i rasti dalje. Menadžeri, a još više lideri ne smiju biti mjerna jedinica sustava koji predstavljaju ili vode. Njihova uloga je biti inspiracija, snaga i energija. Pružati sigurnost, ali i dati slobodu. U takvom okruženju, ljudi imaju vjetar u svojim jedrima, ali i znaju da uvijek imaju siguran vez. I baš zato, uživam u činjenici da članovi svih mojih timova rastu i prerastaju moje kapacitete i moja znanja. Svoje mjesto u toj košnici ja održavam stalnim ulaganjem u svoja nova znanja i sposobnosti – konstantno se educiram, čitam, slušam, upijam, informiram se, pronalazim uzore, sagledavam uvijek daljnje mogućnosti i širim horizonte. I tako jedni drugima zadajemo ritam, podižemo letvicu, razvijamo sebe. A razvijajući sebe, razvijamo svoje profesionalne sposobnosti, biznis, okruženje, sustav i društvo u cjelini.
Na tom popisu se ističe da si jako ‘street smart’ – imaš bogato radno iskustvo koje izrazito oplemenjuje tvoja akademska znanja, što je ustvari neprocjenjivo ako pričamo o prenošenju znanja ljudima s kojima radiš… Zašto je izrazito važno da mladi jako rano počnu stvarati radne navike i iskustvo…
Moja karijera se kratkim pogledom može svesti na deset godina u produkciji, komunikacijskom i event menadžmentu i onda šesnaest godina u Colliersu, a paralelno s time – četiri domaća i strana fakulteta i nemali broj drugih formalnih i neformalnih edukacija. Grebanjem ispod površine, naravno da u tih 26 (!) godina imam serije uspona i padova, dobrih i loših odluka, razloga za ponos i sram… ali all-in-all, osjećam se blagoslovljenom za svako pojedino iskustvo koje sam imala.
Upravo su sloboda i dodijeljena odgovornost kroz moj odgoj, a onda i osobno sazrijevanje i profesionalnu karijeru, omogućili da intuitivno, iskreno i iskustveno pronađem vrlo jednostavan recept i formulu, čije su sastavnice autentičnost, vjera i želja da činimo dobro, vertikala etike i morala. Ako živite te vrijednosti, tek onda time možete inspirirati ljude, ukrcati ih na vlak i krenuti na zajedničko putovanje. No, u liderstvu, zajedništvo i pripadnost je bitan, ali nije jedini aspekt. Uvijek ostaje izazov kako i održati to povjerenje.
No, da se vratim na pitanje. Izrazito je važno da se radne navike i iskustvo stječu od najranije dobi. Djeca koja odrastaju u balonu bezrezervne zaštite i sigurnosti u krilu roditelja, najčešće ne ostvaruju svoj maksimalan potencijal. Svakoga život na ovaj ili onaj način mora udariti. Najbolje je kada ti udarci nisu fatalni i bolni. Idealno je kada su dovoljni da nas osvijeste, protresu i daju dovoljno malo boli da se možemo iz nje izdići, otresti sa sebe prašinu od pada, i krenuti jači dalje.
Kada radimo na regrutaciji novih članova našeg tima, nakon 3-4 kruga, ja sudjelujem samo u finalnom intervjuu. Niti jedan moj intervju s kandidatima nije isti. Fokusiram se na osobu. Ne na profesionalne kompetencije. Jer to se propituje i ocjenjuje u ranijim fazama regrutiranja. Želim osjetiti osobu – njegove ili njezine iskustvene i kontekstualne note i nijanse. Vodim razgovor, ne intervju. Ispitujem čitav attitude; o svijetu, životu, odnosima, osobne stavove i vrijednosti. Ako vidim da osoba nije za nas, uvijek na licu mjesta dajem feedback. Jer vjerujem da nam je svima ulazak nekoga u život dan s razlogom. Tako da i nakon desetak minuta vidim da neće doći do zapošljavanja, ostajem strpljiva. Puštam da se razvije razgovor. Shvaćam da sam ovdje i sada, kako bi ili nešto ja naučila i spoznala ili pak da bi pomogla osobi s druge strane stola da prepozna zašto nije dobar odabir za nas i što su područja koja prepoznajem kao prostor za rad, rast i razvoj. Bude tu svega. I ljutnje, i suza. Ali i zahvalnosti. Jer mladi prečesto ne dobivaju neovisan feedback, lišen emocije, a temeljen na iskustvu i dobroj namjeri. Zato se istinski dajem u proces rada s mladim ljudima. Bilo onima s kojima me život okrzne, ili onima s kojima krećemo na putovanje osobnog i profesionalnog razvoja zajedno.
Kao liderica, ti si osoba koja nema najmanji problem dati kompliment, utjehu, pohvaliti nekoga, a s druge strane, zaposlenici u Colliersu znaju da i ako pogriješe u nečemu – neće padati glave. Zašto je to tako kod vas?
U Colliersu sustavno radimo na osobnom i profesionalnom razvoju svakog kolege ponaosob. Kada kolegica ili kolega dosegne neku novu razinu znanja, spremnosti, spretnosti i odgovornosti, razgovaramo o sljedećoj stepenici i osobnom i profesionalnom novom cilju. Investiramo u coaching, edukaciju, profesionalni brending, razmjenu s uredima na drugim tržištima radi stjecanja novih iskustva… Zajedno radimo na podizanju kapaciteta i kvalitete, sve sa ciljem da osoba postane bolji i čovjek i profesionalac. U tom procesu, jako je važna samosvijesti i obostrana iskrenost. Kao šta si ja dajem za pravo da svima u svojem timu dam konstruktivan feedback, isto to očekujem od njih na moj račun. Iako imamo takve razgovore ‘pod obavezno’, jednom godišnje sa svim zaposlenicima, naš kanal komuniciranja i razmjene je otvoren svakodnevno. Koliko je meni važno da imam ljude od povjerenja koji vide nešto u mojem pristupu i nastupu šta ja ne vidim i to mi otvoreno kažu, tako želim njegovati kulturu podrške i razumijevanja, da i oni razvijaju svoju karijeru u okruženju koje je poticajno i konstruktivno. Kako loša iskustva i ocjene ne bi bile fatalne, već razvoje i poticajne. Gradimo kulturu u kojem je mišljenje drugoga prijateljska i konstruktivna kritika, koja u pozadini uvijek ima dobru namjeru da svatko od nas ponaosob, a onda i svi zajedno svakim danom budemo što bolji. Zato kod nas na pogreškama – ne padaju glave!
No, kako firma raste, tako se ipak u sustav uvuče i fatalizam koji, kada je prepoznat, tolerancija ne postoji. Destruktivnost, ‘back-stabbing’, linč, bulling i mobbing nećemo nikada tolerirati, takve situacije sankcioniramo odmah i sad, ali moram naglasiti da su isto tako izrazito rijetke. No, kada se dogode, komunikacijom prema svima sa jasnim argumentima i objašnjenjem, rješavamo negativne efekte unutar tima i nastavljamo tamo gdje smo stali…
KOMPROMIS VS. KOMPROMITIRANJE
‘Vjerojatnost pogreške u odlučivanju je gotovo sigurna ukoliko osoba radi i odlučuje sama, ukoliko nema filter drugog mišljenja, viđenje iz drugog kuta. Ako tome dodamo da je itekako lakše iz teških situacija izaći zajedno, nego sam, formula je time jasnija.’
U jednom si intervjuu spomenula ove dvije sjajne riječi; kompromis i kompromitiranje!
Svima nam je jasno i ‘naravno’ da se nećemo kompromitirati, imamo izrazito jake stavove po tome pitanju, ali realnost je takva da će također većina nas u određenoj situaciji vrlo brzo ‘zamijeniti’ ova dva pojma i potpuno se kompromitirati misleći da radimo kompromis za bolje sutra. Kako si ti izbjegla ili spoznala tu situaciju… zamku percepcije ta dva pojma? Što je važno osvijestiti da se ne kompromitiramo pred drugima… što misliš?
Tanka je ta linija, svi ćemo se složiti. Kada je osoba zaslijepljena, teško je odrediti granicu, a istovremeno vrlo lako krivo prevagnuti na jednu stranu. Zato njegujem partnerske odnose – kako u osobnoj, tako i u profesionalnoj sferi. Iako je neka tradicija razvoja biznisa kod nas da postoji jedan vlasnik, gazda, šef… mi idemo za time da dvije glave više znaju, da zajedno bolje i pametnije odlučujemo. Zato sustavno gradimo strukturu partnerskih odnosa u firmi i potičemo zajednička promišljanja strateških i taktičkih odluka. Članovi mojih timova znaju da, ako ikada osjete intuitivnu ili profesionalnu dilemu, da uvijek posegnu za drugim mišljenjem, bilo kolege, bilo nekog formalno nadređenog. Na taj način učvršćujemo odnose i zajedništvo, uspjeh je time veći što je zajednički, a vjerojatnost pogreške se itekako smanjuje. Nedavno sam u jednom razgovoru upravo na ovu temu povukla paralelu o investitorima koji ulažu u start-upove. Na današnjem razvijenom tržištu start-up i scale-up scene je gotovo pravilo da se ulaganje neće dogoditi ukoliko je nositelj poslovanja sam i nema partnersku strukturu. Razlog je vrlo jednostavan – vjerojatnost pogreške u odlučivanju je gotovo sigurna ukoliko osoba radi i odlučuje sama, ukoliko nema filter drugog mišljenja, viđenje iz drugog kuta. Ako tome dodamo da je itekako lakše iz teških situacija izaći zajedno, nego sam, formula je time jasnija.
Žene se ugledaju na tvoju sposobnost da si na poslu odlična liderica, a da pritom ne kompromitiraš predanost svojoj obitelji… Gdje i kada si naučila povući ‘granicu’ i koja je u tvom slučaju? Jer pametno odlučiti što je posao, gdje spada i u kojoj je kategoriji je kategorija za sebe – strahovito puno žena se bori s održavanjem tog balansa na zadovoljstvo svih uključenih. Neke pojede ambicija i još jače dokazivanje u kompetitivnom svijetu pa pate uključeni u onaj drugi dio života, a neke u potpunosti odustanu od same ideje karijere, a imale su čitav set skillsa i znanja, koje su jako dugo njegovale i cijenile… Taj osjećaj može biti kontradiktoran sam sebi, što u konačnici može rezultirati nezadovoljstvom i u privatnom i poslovnom dijelu…
Znaš kako? Po meni – ‘balans između privatnog i poslovnog’ je puno precijenjen pojam. Kao prvo, mi nemamo dva života, taj ‘privatni’ i taj ‘poslovni’…
Mi smo svi jedna osoba. I imamo jedan život. Ako si u privatno vrijeme nešto drugo od onoga što si u radno vrijeme, onda si ili vrlo nestabilna ili vrlo nesretna osoba. Ili oboje.
Pri tome ne kažem da posao moramo nositi doma, ili obrnuto. Već želim naglasiti da se mi neupitno poistovjećujemo s onim što radimo i s kime radimo. Bez obzira radili iz ureda ili od doma, ili nomadski od kuda god, nemoguće je odijeliti svojih 8 sati dnevno od onoga što ste u preostalih 8 sati, ako izuzmemo da 8 sati dnevno spavate. Radno okruženje, to čime se bavite, što je vaš kruh i mlijeko, i to ste vi. Jednako koliko ste i ona osoba koja provodi vrijeme sa obitelji, prijateljima, u izlascima, na putovanjima… Dodatno, taj ‘balans’ u različitim periodima prevagne na različite strane.
Kada privatno putujemo, ‘it’s ok’ da odradimo par poslovnih poziva ili koordinacija s timovima. Ne treba od toga bježati. Opet, kada poslovno putujemo pa nas nema po par dana doma, ili imamo korporativni event navečer, naravno da mi žene osjećamo grižnju savjesti i propitujemo je li sve funkcionira dok nas nema, jesu li djeca sita i oprala zube, legla na vrijeme, napisala zadaću… uvijek u takvim promišljanjima postavljam i sebi i svojim kolegicama ili prijateljicama pitanje; ispričavaju li se njihovi partneri, ili pitaju isto kada oni putuju ili ostaju na poslovnim večerama i eventima… No, pritisak okruženja i društva ostaje na ženama utoliko što smo mi žene, pa u našem, kao i u mnogim drugim društvima, i dalje stup obitelji, odgovorne za kuću, dom, školovanja djece, planiranje odmora, njegovateljica i paziteljica šireg obiteljskog okruženja, starih i nemoćnih. Pod pritiskom vlastitih mogućnosti i ambicija, odabiremo biti sve u jednom ‘i žena i majka i kraljica’ svega čega se dotaknemo. Da se ne lažemo, sama sam takva. I onda najčešće radimo kompromis temeljem tuđih očekivanja, a ne vlastitih ambicija, i stalno živimo na ivici toga kako te dvije sfere iste osobe ‘balansirati’.
Osvrnimo se na empatiju u poslovnom okruženju. Koje su neke kvalitete koje bi svjesni lideri trebali njegovati – kod sebe, ali i kod drugih? Što činiš da se nadograđuješ?
Empatija i poistovjećivanje s osobom preko puta mene je meni prirodan način funkcioniranja. Uvijek ću pronaći i razumijevanje i opravdanje na strani druge osobe. Po svojoj prirodi idem za time da osobu upoznam, znam, poštujem i imam u svojem okruženju upravo temeljem saznanja o njegovoj/njezinoj osobnosti i kontekstu u kojeg je proizašao ili u kojem se trenutno nalazi. Bilo da su u pitanju ljudi s kojima se okružujem privatno ili profesionalno. Kada dođe do nekog ‘kratkog spoja’, kada se dogodi nepopravljiva situacija, po svojoj prirodi uvijek prvo preispitam ‘što sam ja napravila loše ili krivo?’ ili ‘što sam ja mogla drugačije?’ pa tek kad saberem odgovore na ta pitanja, fokusiram se na onu drugu osobu. Ako po svojoj procjeni vidim da smo zajedno sustavno radili da preveniramo pogreške, da smo imenovali na vrijeme prijetnje i moguće ishode, da sam sigurna da je toj osobi od početka jasno gdje su bila očekivanja i njemu ili njoj jasni zadaci, ali se ipak dogodio shit, tek onda preuzimam akciju prema toj osobi.
Uvijek idem za sendvič principom – (a) ovo i ovo je izvrsno, (b) ovo i ovo treba popraviti, (c) ovo definitivno ne valja, (d) što predlažeš i kako ćemo dalje, (e) što ćeš ti, što ću ja (ili netko treći) i (f) povratak na (a) da ne zaboravi što je dobro i da ima vjeru i inspiraciju da dokazano zna i može bolje.
Koji su tvoji drugi ‘sretni momenti’ bez kojih ne možeš, koje često prakticiraš i na kojima se puniš?
Jao. Na ovom pitanju shvaćam da ustvari nemam rutine. U vrijeme Covid-krize u 2020. i 2021. shvatila sam koliko je bitno da prihvatim da to što stoji u mojem kalendaru je daleko od toga što će se ustvari u tom danu dogoditi i kako će dan izgledati. Čvrstim planom jedino držim obaveze vezane za Amarie; kad ide u školu i iz škole i kad su vanškolske aktivnosti. Toliko o mojem ‘profi kalendaru’. No, u prethodnoj eri, život je bio predvidljiviji, dani unaprijed strukturirani, sastanci jasni i organizirani. Kako u svakom zlu je neko dobro, tako je od proljeća 2020. moj život i dnevna rutina poprimio neku novu ne-definiciju. Većinu posla odrađujem i dan danas na teams-zoom-meet-callovima, koji se prečesto ad-hoc dogovaraju. Sastanci se u zadnje minute otkazuju jer je netko zapeo ili obolio… dakle, predvidljivost koju si cijelo vrijeme zazivamo i za koju molimo, tek je u današnjem kontekstu postala nemoguća.
Ono na čemu radim i jako se trudim je vrijeme za sebe. Tu sam, nakon svega što sam u ranijim odgovorima rekla – totalna amaterka. Spremna sam žrtvovati svoje vrijeme za vježbanje ili meditaciju ili odlazak na Sljeme za jedan call, sastanak ili hitnu situaciju. I stavljam prioritet na rješavanje situacija koje imaju utjecaj na više faktora i sudionika, nego na sebe samu. Znam, činim krivo. I sa svim app i drugim digitalnim tehnologijama, radim na tome da napravim i osiguram bez kompromisa i kompromitiranja – vrijeme za sebe. Eto. Uz puno drugih stvari, to je moj aktualni prostor za napredovanje.
Za kraj, jedna tvoja kolegica je napisala ‘ne znam je li bitno za kontekst, ali Vedrana je uvijek besprijekorno obučena i dotjerana.’ Ti si itekako svjesna važnosti njegovanja određenog imagea, kojeg odaberemo za vizualnu komunikaciju… Zašto je važno dobro definirati svoj image prema svijetu? Kad si to naučila, koliko vremena provodiš u odabiru odjeće i što/koliko komuniciraš svojim stilom ljudima/svijetu oko nas?
Jedna od mojih ključnih agenda oduvijek je da moje izražavanje kroz odijevanje ne smije zasjeniti druge vrijednosti koje donosim u posao ili za pregovarački stol. Dok sam bila mlađa, njegovala sam ‘muški’ stil odijevanja; klasične košulje, odijela, ravne potpetice. Već dulje vrijeme u svemu tome puštam ženi u sebi da bude jasnija i glasnija. Ne samo kroz odijevanje, ali da, i kroz odijevanje – da bude sigurnija, odvažnija, samouvjerenija. Dodajem asimetrične krojeve, boje, detalje, visoke pete… Uglavnom, imam ziher kombinacije koje uvijek upale, bilo za svaki dan ili za posebne prilike. U planiranju spremanja za izlazak iz stana sam najgora. Uvijek nešto radim do zadnjeg trena. I ako nisam ništa isplanirala, a najčešće nisam, onda uskačem u te sigurne opcije; kombinacije ne-boja, ravne linije, dobru štiklu, torbu, detalj nakita, svoju svježe opranu kovrčavu kosu, koja je nekako postala moj signature. No, radim na sebi i sa sobom da izađem iz te zone komfora. Srećom, i ženska poslovna moda evoluira. I još razlučujem da li ona prati mene ili ja pratim nju. Polako prelazim hrabro u zone novih boja i formi. Još samo da se odvažim nositi haljine… i nebo postaje moja granica!
