A što ako ‘prerastemo’ …ljude?

Društvo oko nas dopušta nam da puno toga ‘prerastemo’, jer je to znak ‘osobnog rasta’, koji je poželjan, zar ne? Smijemo ‘prerasti’ škole i obrazovanja, kvartove i države, poslove i zanimanja, profesionalne odnose, nepravde, krađe ideja i prevare… jedino što je potrebno je – Prerasti to! Pustiti to! Ali kada dođe trenutak da ‘prerastemo’, one neke ljude, prisutnije u odnosu na druge, one koji nam krase privatni život… – Miki, kud’ si krenuo? Mora da je neka greška u nama, jer tko želi otići od savršenstva s druge strane?
Ego, we have a problem.

Riječ ‘prerasti’ je problem, znam. Kada ‘prerastmo’ neku osobu, nedvojbeno dajemo do znanja, da smo mi otišli na neke više stepenice i stupnjeve u životu, a osoba koju smo ostavili u prošlosti je ostala tamo jer nije na tom wow–veličanstvenom nivou kao mi. No, to ustvari priča ego (povrijeđenog ili interpretatora situacije), jer riječ ‘prerasti’, ta osoba može shvatiti samo iz tog, bukvalnog ugla i ne postoji drugi pogled. Drugi pogled bi značilo duboku introspekciju i godine rada na sebi, a tamo tko zna što ćemo naći, pa bolje, hvala ne.
Meni to najiskrenije zvuči ovako;

Na kritiku reagiram kako ja želim, ja znam da sam ja u pravu jer se osjećam tako i tako, dakle, mora da je problem u tebi.

Ali, jednim dijelom, s potpunim pravom koristimo riječ ‘prerasti’ jer smo zaključili da od tog odnosa od sad pa na dalje, trebamo jednostavno… više.
I to ne znači da taj netko ne daje i previše nekoj, trećoj, četvrtoj partiji na nekom, njihovom zajedničkom valu energije i ostalog što ulazi u taj odnos. Ali, u ovom odnosu, putevi rasta su se počeli razdvajati, vode prema drugim polovima, a kako je intenzitet rada na sebi, s jedne i druge strane potpuno drugačije jačine, ovisan pak o spletu okolnosti koje su dovele do same ideje da je potrebno raditi na sebi, tako je i rast potpuno drugačije koncipiran.
Čak se možda putevi rasta nisu počeli razdvajati, možda su od samog početka na dva različita kolosijeka, svak’ vuče u svoju stranu, ali nekad, kada smo se upoznali, nismo to vidjeli… jer smo i sami bili podijeljeni između onoga što želimo i mislimo da želimo.
A možda jednostavno nismo imali pojma tko smo.
Ništa tu nije čudno, ali zašto je to većini toliko teško za prihvatiti? Nije li to najnormalnija stvar na svijetu… promjena? Jedina stalna…

ODVRTI FILM
Pa samo pažljivo odvrti film… Kada dugo čačkaš po glavi i sebi, postavljaš pitanja i daješ odgovore koji kapaju kada se najmanje nadaš i koji te potresu kroz cijelo biće, kada jednostavno priznaš, sebi… ako je ispit položen, shvatiš u jednom trenutku tko si. Tko si bio i tko si sada.
Disclaimer – Razgovori sami sa sobom su svakako nešto što se radi sa stručnjakom, barem jedan period JER sami postaviti pitanje i dati si odgovor kojim ćemo podsvjesno opravdati svoje postupke jer je tako lakše i jer je to naš prvi impuls, je onak’ baš kontraproduktivno. Samo opravdavamo svoje izbore iz pozicije svijesti, a to je baš malen postotak informacija koje trebamo za donijeti ‘pravi’ odgovor. Onaj koji boli, ali kada sjedne, osjetiš automatsko zatvaranje različitih otvorenih stavki u glavi. Teško je uopće postavljati prava pitanja ako nemamo samopouzdanja, na primjer. A najgore od svega, i zašto je potreban stručnjak različitih kategorija za razgovor, jest što saznaš točno koliko si jako bio bez samopouzdanja, one sekunde kada se to samopouzdanje vrati.
Recite, tko je sposoban to sam procijeniti? Vi ego manijaci, se ne računate.

Vratimo se na ‘film’… Kada vrtiš film dugo, i gledaš svoje izbore kroz život, pa primijetiš ponavljajuće obrasce i osobe, pa počneš razmišljati o situacijama u kojima si se nalazio dok si birao te izbore… hm.

‘No problem can be solved from the same level
of consciousness that created it.’

Albert Einstein

Dakle, i u odnose ulazimo u određenom stanju svijesti, koje se kroz godine možda i promijeni, to je vrlo individualna stavka. Ako smijemo prerasti društva kroz koja se povlačimo dok život ide, pa su to društva iz osnovne škole, pa onda ona iz srednje, pa ona s faksa, pa ona iz lokalnog birca, pa neka nova s posla – ta trenutna društva ljudi kojima naginjemo iz različitih interesa u tom trenutku, kako to da ‘nemamo pravo’ prerasti ili pomisliti samo na to, s nekim, bližim ljudima? Ljudi koji su iz nekog razloga preživjeli možda duže od najboljeg frenda iz osnovne škole, ali opet kao da je taj odnos …stao! Životni partneri su najbolji primjer za to. Ili neki prijatelji koji su se iz svojih, nekih, različitih interesa našli u vašoj blizini, privučeni vašim unutarnjim magnetom koji je u tom trenutku pokazivao malo jedan, malo drugi smjer… Sve neki razlozi koje racionalno možemo itekako jasno objasniti sebi (i drugima ako je potrebno da se opravdamo)… ali zašto je onda problem u onome tko prvi pusti? Zašto ne dajemo drugima pravo da izaberu što je za njih najbolje? Zašto se taj netko nije potrudio dovoljno? Razumjeti? A tko to može bolje procijeniti, onaj koji odlazi dalje ili onaj koji je ‘napušten’? Ako je i u krivu, nije li to onda jedan odličan primjer testa života, na kojem se uči najbolje, najviše i najjače? Nismo li sretni ustvari jer je ta osoba odlučila dići sidro i otići iz našeg života? Možda ta osoba treba puno još učiti, tko zna.
Dokaz te neke logike u postojanju određenih ljudi, koji samo prođu kroz vaš život, su oni drugi ljudi u vašem životu. Koje godinama imate uz sebe.

POVRŠNA ODGOVORNOST PREMA DRUŠTVU… I NORMAMA
Da vas pitam, koliko ljudi imate u svom životu, koji kao da su oduvijek tu? Iako nisu svaki dan, kao možda neka, lokacijski – ‘bliža’ prijateljstva, ali kada se sretnete, kao da nastavljate istim tonom od zadnji put? Koliko je ljudi iz prošlosti, preživilo cijeli ili dio vašeg život do sada i uvijek se nekako našao razlog da se baš taj odnos produži, koliko god se vi mijenjali kroz sve svoje situacije, dobre, a pogotovo one, emotivno izazovne? Koliko je tih ljudi uz koje se osjećate da ‘rastete’ samo što ste u njihovoj blizini?
U mene je malen broj, računajući i obiteljska krvna zrnca koja hodaju po planeti. I oprostite, za mene je to jedan od dobrih pokazatelja nečijeg karaktera. Kakav je to čovjek koji je odrezao sve svoje korijene, ali baš sve? Koji to čovjek plovi kroz život bez dublje povezanosti na različitim nivoima s različitim ljudima ili ma, samo jednim… iz prošlosti? Netko tko nema barem jedno, iskreno sidro koje ga poznaje od ‘osnutka’? Netko tko nas zna u dušu i na prvi pogled i pred kojim nema uloge koju igramo? Osoba s kojom jesmo, ono što jesmo, a dokaz tome je što s tim osobama ne pomišljamo ni u jednoj misli, tko smo – samo smo svoji. Malen, malen i dragocjen je to broj. Ako ste sretni. Kako idemo kroz život i kroz sve što položi pred nas, vučemo li uvijek horde za sobom? Pametni i oni s puno samopouzdanja, ne.
Mi ostali se zajebemo u jednom trenu, pretpostavljam.

Jer ne gledamo, jer smo preduboko zagazili u vlastitu neautentičnost.
Jer smo se poistovjetili s ulogom koju igramo.

Ako ne pazimo, ako smo nemarni prema sebi i onome što osjećamo, onda na sebe navučemo tonu odnosa koji nas vuku u drugom smjeru.
Ne lošijem, kao takvom, jednostavno drugačijem od onoga što mi i naše biće želimo i trebamo. Ono nam to govori cijelo vrijeme, ali mi ne čujemo, jer je lakše tako. Površna ‘odgovornost’ prema društvu je jača.

ONI NEKI, NAŠI LJUDI
Obožavam ljude koje ne vidim često koliko bih i htjela, ali kada ih vidim, osjećam kao da vrijeme stane. Postoje ti neki ljudi, koji su ‘naši’ iz različitih razloga. Stvarno vjerujem da postoji grupa duša koja u svakom životu bude povezana kroz ovaj ili onaj odnos, grupa koja nas inspirira i potiče na rast, one druge vrste. I stvarno, (tko se usudi reći da sam u krivu?), kada se sretnemo i prvi i drugi i treći put, ti različiti i rijetki ljudi, ti pravo naši ljudi, koji ne poznaju državne granice, dnevne obaveze ili neki treći izgovor, ostave neki neopipljivi trag u nama, budu dio našeg života i uvijek im se veselimo, koliko god i kad god.

Ovi drugi, naši su učitelji.
Ha da.
Komplimentirajmo im jer su to zaslužili.

Realno, iz svih emotivni najzahtjevnijih odnosa, učila sam najviše o sebi.
Ne bih promijenila niti jedan, koliko god me patio u tom trenutku. Svaki emotivni, ali i pravi šamar, moja su najvrjednija imovina, i ja znam da sam bolja osoba zbog njih. Zdravija, svoja i potpunija. A kada sam prvi put osjetila taj pomak u sebi, osjetila sam i onaj drugi, najbolji dosad – I don’t care… što god netko mislio i o čemu. Tek tada je počeo moj rast u jednom smjeru, a poprilično mučnim rješavanjem svega do tada sam se ‘samo’ dovela na nulu. Ponovit ću se stoti put – treba kompjuter (nas) počistiti od … svega što je pobralo surfanjem po netu.

Kad bi samo emotivno shvatili izraz ‘otpuštanja’, kako bi ljepše sve izgledalo, jer bi se ljepše i lakše sve osjećalo. Otpuštanje nekih odnosa u jednom trenutku života, ništa je drugo nego spoznaja o samom sebi, koliko vrijedimo i ne samo da osjećamo (jer taj osjećaj ima 95% ljudi) da postoji ‘više i drugačije’ od ovog života, već da je onaj ogromni, prvi korak prema istom, napravljen. Gdje god on odveo.

Otpuštanje je znak hrabrosti, iskrenosti i autentičnosti – u onome što osjećamo i po istom pitanju činimo. Ta poželjna iskrenost, prema sebi i drugima, najhrabriji je čin kojeg možete napraviti, a na kraju tog puta… kada se okrenete, stajat ćete ponosno iza svake sekunde.

Koliko vas to može reći za sebe, onda kada nitko ne gleda? Koliko vas je iskreno prema sebi i onome što osjećate, a koliko ipak furate fake film jer tako od vas očekuju? Jeste li iskreni ili vam se više sviđa samo ideja da ste iskreni u predstavljanju pred drugima?

Svatko nam u životu dođe onda kada trebamo da dođe, kako bi nas naučio lekciju. Nešto što moramo naučiti o sebi. Svi (toksični) odnosi koje ste nekada navukli na sebe, došli su kako bi vi naučili puno toga o sebi, što je za vas toksično, na primjer, ili što vas iscrpljuje. Kada naučimo i taj dio o sebi, naši učitelji za taj period (sjetite se, moj psihijatar ih zove ‘anđeli čuvari’) slobodni su ići učiti neke druge ljude.
A mi ostali se samo možemo nadati da smo dobro naučili slušati sebe u tom procesu, te da će sljedeći učitelj biti brže prepoznat isto kao i lekcija koju nosi sa sobom.