‘Život me naučio da ne trošim vrijeme… Dopuštam si osjetiti sve što dolazi u meni kao osjećaj’ – Intervju Iva Ušćumlić
Iva Ušćumlić nije neka ‘od javnosti’ ili planiranog građenja svog imagea po medijima. Štoviše, skinula se s jedne od mreža i tako još malo više nestala od znatiželjnih pogleda. A šteta, jer ovakvih ‘Ivi’ nam treba gro. Od ovakvih ‘Ivi’ se jako puno uči. Ona je topla i iskrena osoba, smije se jako i glasno isto koliko je nekada rovarila po emotivnom ‘dnu’, životna iskustva koja je skupila u svom koferu su nevjerojatna, a priče koje priča su hipnotizirajuće dobre, pametne i osvježavajuće. Spisateljica, kreativna snaga, osjetljiva duša koja jasno osjeća nijanse postojanja…
Ovaj intervju ju je dočekao na prepad, kad sam joj došla doma na brdo friško smljevene kave, da vidim napokon kuću i popričam s ovom nevjerojatnom ženom, s kojom je jako teško dogovoriti dejt. Kako se već dogodi, kada uletiš u nečije estetski pažljivo, a opet – opušteno, složeno gnijezdo, ispunjeno smijehom, zagrljajima, biljkama, glazbom, plesom… U konačnici i toplinom koja dolazi iz zahvalnosti da pred sobom gledaš pravo, pravcato uživanje u životu… ‘Iva suborkinjo moja, ‘ajmo pričati o tvom životu i što je dovelo do ovog osjećaja sada (budemo malo i pofotkali da ljudi vide kako se jako smiješ, ‘ajde ‘ajde, neće biti strašno)…’
Fotografije: Martina Kenji
Radila si kao novinarka, urednica, poslije si se prebacila na kreativne agencije… što je zajedničko svim tim poslovima kojima si se bavila? Koje skillse si usavršila i na kojima si jako zahvalna?
Jednom davno je frendica za mene rekla da ‘imam CV koji se čita kao Pustolovine Huckleberry Finna’. Radila sam sve što je trebalo da preživim, manje-više. Imam stvari koje stoje u CV-u, i imam stvari koje ne stoje. Na primjer, tijekom jednog grdog razdoblja besparice sam radila na tarot liniji. Prije nego krene kolutanje očima, ljude manje-više treba slušati, a u 3 ujutro sigurno i uvijek, netko sjedi s druge strane tarot-linije.
(Oš’ mi okrenut karte?
Može.)
… U osnovi ti je jednostavno; ja sam oduvijek samo htjela pisati, to me povuklo u novinarstvo. Dobro, to i činjenica da na posao mogu doći u trapericama i da se raditi počinje u 9:30h, što su skroz razumljivi benefiti nekome tko ima 19 godina, koliko sam ja imala kad sam prvi put samouvjereno ušetala u redakciju.
Koje vještine sam usavršila? Mogu razgovarati sa crnim vragom. I jesam, svojedobno. Razgovarala sam s likovima koji su organizirali borbe pasa. Razgovarala sam s roditeljima koji su optuženi, a kasnije i osuđeni za podvođenje svojih jako maloljetnih sinova. Razgovarala sam sa čovjekom koji je ubio ženu. Razgovarala sam i s liječnikom za kojeg sam znala da je postupao jako neetično prema svojim teško bolesnim pacijentima… Primjeri, eto, ljudi s kojima mogu razgovarati. Ne znači da podržavam to čime se bave, to što čine ili su činili. Ali mogu razgovarati s njima.
Jednako tako mogu razgovarati i s divnim ljudima. Upoznala sam iznimno inspirativne ljude, znanstvenike, liječnike, umjetnike, humanitarce. To je vještina.
Započeti razgovor s nekime kog uopće ne poznaješ. Druga vještina je slušanje. Treba moći stvarno čuti što je izrečeno i – a što je ponekad važnije – ono što nije. Treća vještina je promatranje.
Slušam, promatram i puštam da osoba kaže ili ne kaže što želim bez prosuđivanja. Onda mi se pod normalno događa da mi ljudi otvaraju dušu. Najčešće to čine taksisti, i to mi je divno.
Nisi nikad završila faks. Krenula si u smjeru profe iz hrvatskog… život je imao druge planove? Ne smatram da si ti ili bilo tko drugi imalo zakinut takvom odlukom, ja sam odustala od dva u svoje vrijeme jer su mi bili stravično dosadni… ali me zanima iz ove perspektive danas… je li te to ‘definiralo’ u nekom pogledu? Ili barem donekle koliko definira ljude s papirom… Osjećaš li se da nisi nešto napravila do kraja, pati li tvoje samopouzdanje zbog te činjenice… je li te ikad zakočio taj ‘ne-papir’ u poslu… životu? Mijenja li se paradigma kada je u pitanju studiranje/školovanje kakvog poznajemo?
Ma ja nisam završila faks jer sam se zainatila pokazati i dokazati svima da ja mogu sama. Što je najgluplja stvar koju sam ikad učinila, a konkurencija je povelika. Jednostavno je to bilo to neko vrijeme, imala sam 20 godina, bila sam na trećoj godini faksa, i ‘prelako’ sam davala ispite. Onda sam odlučila da mi se ne da i da ja idem svojim putem, kakav god on bio. Nije mi nikad smetao taj ‘ne-papir’, dobro, smeta kod nekih administrativnih stvari gdje se i dalje papirom dokazuje kompetencija, ali ne smeta načelno. Nije put koji bih preporučila iako se paradigma doista mijenja, i dobro je da je tako.
Ima taj neki moment kod ljudi, da su spremni učiti dok ne diplomiraju, i onda još prvih par godina na poslu, dok su u fazi dokazivanja. Nakon toga uđu ili uđemo u default – nema se što novo naučiti, sve je isto kao i prije. A nije.
Pitala si me za novinarstvo i mogu ti reći da novinarstvo iz 2003-e i novinarstvo iz 2022-e nisu dva ista zanimanja. Zovu se jednako, ali to više nisu ista zanimanja, ni blizu. Ne govorim ovo iz pozicije ‘nekad je bilo bolje’. Nije. Bilo je korumpirano, površno, svakakvo. Povremeno i pametno. Isto kakvo je i sada. Samo jednostavno nije isto, i to je to. I sad zamisli da si sve o novinarstvu naučila početkom nultih i prestao učiti… Kako ćeš se snaći u situaciji kad se tvoje zanimanje u potpunosti promijenilo, toliko da je izgubilo gotovo svaku dodirnu točku s onim što si ti upoznao na početku karijere?
Mislim da bi mi život bio lakši da sam izgurala do diplome i dobila taj papir. Definitivno bi moja mama bila sretnija. Ali opet, mislim da me kroz sva potencijalna životna strmopižđenja provukla znatiželja i spremnost da se bacim u novo. Jer ono – ‘kaj, bum naučila, ne?’ Tako sam imala dosad tri karijere: novinarsku, prevoditeljsku i sad, marketinšku. Jedva čekam vidjeti koja će biti sljedeća.
Pisanje, neki opći, kreativni duh i marketing – dobitna kombinacija, ako gledamo iz perspektive klijenta… radiš kao kreativna direktorica u Media Valu, što je tvoj drive u poslu? Što je važno za dobru i kreativnu atmosferu, za stvaranje?
Za stvaranje je najvažniji stisnut rok… Šalim se. Ali i ne. Kreativnost je zanat, ništa pametnije od rješavanja problema. Većinom probleme učimo rješavati u idealnim okolnostima. Znaš onaj vic? Matematika na satu te uči da su dva plus dva = četiri. A na ispitu imaš pitanje: ‘ako Ivan jede crvene jabuke, a Tomislav 37 zelenih krušaka, kojom brzinom putuje vlak iz Osijeka za Zagreb?’ E to je, jako iskarikirano – kreativnost. Možeš li naći najbrže rješenje za problem? Ili najjednostavnije. Ili ponekad rješenje za problem kakav nikad nisi imao. Ja volim rješavati probleme, volim kad mi mozak radi. To je kreativnost, rješavanje problema, nikakva mistična sila koja pokreće svijet, kako to ljudi vole zamišljati. Moj drive u poslu je raditi i imati dovoljno ovih teških zadataka.
Pišeš oduvijek? Kad si počela? Napisala si dva romana koji su se super prodali, Duhova nema u prodaji više? Omara je išla u drugu nakladu…? Pišeš treći roman… Ali ovog pišeš u sasvim novim uvjetima, priroda, mir… koja je najopipljivija razlika?
Najveća razlika je da nemam dovoljno blizu birtiju u koju mogu nestati. Zapravo mi je manje važno što je oko mene jer imam neviđeno dobru mogućnost isključivanja (moja obitelj na ovo koluta očima).
Teme romana su dosta tamne (ili kao što ti kažeš – ‘vesele i optimistične’), jesu li romani tvoji ispušni, komunikacijski ventili? Je li to mašta koja mora van, a da se pritom možda nadaš da će ljudi nešto osvijestiti dok čitaju tvoje riječi i rečenice…?
Meni to ne ide tako. Možda nekim autorima ide, ali meni ne ide. Ja uglavnom pišem jer moram, ali stvarno moram, baš-baš moram, nešto izbaciti iz sebe. Pišem jer tražim odgovore. Pišem jer me neka tema muči i onda krenem pisati pa kontam da će se razjasniti do kraja. Nemam očekivanja od publike. Ja sam Duhove napisala i objavila tako da pročita što manje ljudi. Pa se dogodilo da su se ljudima svidjeli. Ne mogu pisati sa čitateljem u glavi, to mi nema smisla.
Ako to što radim išta valja, mora doći od mene i iz mene. Ne mogu razmišljati što će netko ubrati, što će misliti, kako će doživjeti… Hoćeš-nećeš, počneš se cenzurirati.
Isto vrijedi i za teme. Sad pišem o ludilu. Duhovi su bili o ravnodušnosti, odustajanju, nasilju. Omara o kraju ljubavi. Jesu, mračni su. Ali ne bojim se mraka u sebi pa se ne bojim ni mraka u svojem radu.
I znaš, svatko ima svoj mrak.
I know. Kada se bacamo u borbu sa svojim ‘mrakovima’, što misliš? Peterson kaže da svatko mora spoznati u sebi, koliko je mračan s te strane dijagrama, da bi mogao naći centriranost koja drži mrak pod kontrolom. Samo disciplina, ali koja ne ubija uživanje života u nama. Kako ti držiš balans Ivo? Nitko nije non-stop nahajpan, niti mu se stalno pleše… što ti je bitno u takvim trenucima?
Bacamo se u borbu s mrakovima onda kada više nemamo drugog izbora. Gadni su, gnjecavi, smrdljivi, fuj. To su ona vrata koja najradije ne bismo otvarali. Svatko ima ta vrata. Jedina je razlika odlučujemo li povremeno puštati svjetlo unutra, proluftati taj smrad, ili ne.
Ovo Petersonovo mi se sviđa, ima on i onu dobru da nije dobar čovjek onaj koji je bezopasan, nego onaj koji je jako dobro svjestan koliko je opasan, ali to drži pod kontrolom.
Tako nekako i ja mislim. Ja sam svjesna koliko autodestruktivna bih mogla biti, ali i destruktivna. Samo odbijam tako živjeti, ne dam sebi krenuti tim putem. Kako se centriram? Ne znam, ne mislim da sam posebno centrirana. Jednostavno si dopuštam da osjećam sve što dolazi u meni kao osjećaj. Nekad je sreća i oduševljenje, nekad je tugica. Evo, sad traje neki period od par dana stišanosti. Tako je kako je, čemu bježati od toga? Kako mi pomaže da sam stalno sretna? Kako mi pomaže da ovaj period zovem lošijim? Proći će i ova stišanost, kao što će proći i veselje koje dolazi poslije. S vremenom sam ustanovila da sam i u najtežim danima dobro kada se sjetim da sve to mogu ispisati iz sebe. Napisati. Stvoriti nešto. I kad sam shvatila da moram ustati rano, da moram u danu imati džepove vremena koji su samo moji, da moram pratiti svoj ritam, neovisno o tome u kojem taktu pleše ostatak svijeta.
Tepaju ti na internetu ljudi da si pionirka digitalne komunikacije – što to znači točno? Ima nešto u činjenici da smo odrasli s Internetom i da smo imali šansu učiti tu neku ‘komunikaciju’, koja se rađala iz Interneta, ako smo htjeli učiti… što je to danas što smo dobili s Internetom, ako gledamo područje komunikacije?
Nemam pojma što to znači ‘pionirka digitela’, to je moj prijatelj ispalio negdje. Vjerojatno hoće reći da gubim vrijeme na Internetu još od 1995-e. Internet nije komunikacija. Internet je suprotno od komunikacije. Ima masu dobrih strana, ali Internet nije komunikacija.
Komunikacija uključuje i verbalni i neverbalni dio, onaj neopipljivi, teško objašnjivi dio – ja ću ga ovdje nazvati energetskom razmjenom.
Ne mislim ništa ezoterično ovdje, ali evo, znaš onaj osjećaj kad na tulum dođe par koji se friško posvađao na putu. I čim uđu, osjetiš promjenu vibre, a da nitko ništa nije rekao. Ili kada u prostoriju uđe netko jako energičan i odjednom ‘podigne’ sve oko sebe.
Tog nema na Internetu, a to je sve komunikacija. Pogled koji razmjenjuješ s drugom osobom je komunikacija. Nečije držanje, pokreti rukama. Dakle, Internet nije komunikacija, nego neki surogat komunikacije. Isto mislim i o današnjem svijetu tolerancije koja je sve više ‘tolerancija’.
‘Pionirka digitela’ koja se maknula s Facebooka. Da citiram – ‘da i dalje možeš voljeti ljude koje voliš… ‘ U što su se ‘pretvorili’ ljudi unazad dvije godine od pojave Covid_Kaosa, pa nadalje vamo? Što te najviše boljelo gledati?
Da, maknula sam se da bih mogla voljeti ljude. Što me boljelo… a nemam pojma, sve valjda. Okrutnost. Grubost. Nerazumijevanje. I manjak želje da se promisli o stvarima. Ne znam ti reći gdje ljudi griješe, to je domena svećenika i duhovnih savjetnika. Ljudi rade što ljudi moraju raditi i što im pomaže da se osjećaju bolje. A svatko ima izbor sudjelovati u tome – ili ne. I to je sve što mogu reći o toj temi.
Ti si imala dosta potresa i prije THE potresa – kako gledaš na životne poteze, koje si vukla da bi se osjećala sretnije, a možda su se tada činili kataklizmički, kao što se i osjećaju takvi potezi dok ih činimo… što te naučio život?
Imaš li koje teže pitanje?
Ja sam početkom nultih radila u jednom projektu koji je neslavno propao i našla se na ulici i bez posla nakon svega par mjeseci. U medijima tad nije bilo nikakvog suvislog posla, morala sam plaćati stan, uglavnom kaos. I tako ti ja završim konobareći cijelo ljeto. I kolovoška je nedjelja, tamo negdje oko Gospe… ja u tom kafiću, koji je inače u nedjelju u tih 2 sata poslijepodne prazan, u kafiću je jedan friški par koji se ljubaka u kutu, na cesti nema pasa, i ja stojim tamo, dvadeset puta sam oprala cijeli kafić od gore do dolje, pročitala sve novine, presložila čajeve… Stojim tamo, i po glavi mi se vrte svi oni dani koje sam strajbala bezveze… jer mi je bilo dosadno. Ništa mi se ne da. Ne znam što bih. I gledam tu praznu ulicu, i u tom se trenu mogu sjetiti dvadeset stvari koje bih mogla raditi samo da mogu van. Obećala sam sebi tad da, ako se ikad uspijem iščupati iz tog (a tada sam radila baš puno čudnih, slabo plaćenih poslova), nikad više neću gubiti vrijeme. Eto, tome me naučio život. Da ne gubim vrijeme.
Jesi li se ikad toliko poistovjetila s ulogama koje si igrala, da si se izgubila? Kako se iščupati iz samonametnutih zatvora takve vrste?
Naravno. Većina ljudi to čini, barem nekad u životu. Da znam kako izaći, vjerojatno bih bila novi Braco sa Srebrnjaka ili tako neka mitska figura. Ne znam što je mene čupalo iz tih mojih zatvora, vjerojatno tvrdoglavost, ono jedno tvrdoglavo – ‘ja neću živjeti ovako’. I taj sumanuti poriv da živim slobodno.
Što je autentičnost za tebe? Kako njeguješ / paziš na svoju autentičnost?
Autentičnost je kombinacija hrabrosti i iskrenosti. Imaš li hrabrosti reći što je za tebe istina? Imaš li muda stajati iza svojih stavova, čak i kad ostatak svijeta misli da si u krivu? Možeš li si iskreno priznati kad se bojiš i kad si konformist? Tako nekako. Ne dam samoj sebi da sama sebe muljam i lažem, eto, tako pazim na svoju autentičnost. Calling my own bullshit.
Što misliš, ‘kuda’ idu ljudi – što se tiče svijesti? Što primjećuješ u ponašanju drugih da je drugačije nego prije?
Idu u površnost, u brze odgovore, u tablete koje ih čine mirnijima, u rješenja koja ne traže propitkivanje statusa quo, u fast food razmišljanje, u ideje koje stanu u 140 znakova. Idu u etiketiranje i trpanje u ladice, idu u zastave kojima mašu, da bi pokazali da pripadaju onima ‘ispravnima’. I idu za iluzijom sigurnosti, kao muhe na svijeću. Sigurnost ne postoji, nikada i nije. A ona sigurnost koja nam se nudi je fast food sigurnost: brzo rješenje koje će ti, ako od toga napraviš život, uništiti probavu, zdravlje, sve. Ali eto, kad me već pitaš, tamo ljudi idu. Ne znači da moramo za krdom.
Tvoj put u pojednostavljenje života išao je paralelno s potresom… Našla si kuću iz snova, krenuli ste u adaptaciju i danas živiš na pola sata od Zagreba, u zelenilu, miru, tišini… Što je još došlo s preseljenjem, a da možeš prepoznati razliku?
Potres nije bio prekretnica. Bio je dramatičan, da, ali nije me on pogurao. Potresa će uvijek biti, to je jednostavno prirodna sila.
Razlika je ogromna. Kad izađem iz kuće, zrak zuji. Ustajem prije zore, i zrak zuji, vibrira od ptica i kukaca. Ne mogu to uopće opisati, ali zrak zuji, drhti, živ je.
Mirnija sam.
Promatram to svoje brdo i gledam kako se mijenja iz tjedna u tjedan. Neki dan sam hodala po livadi i nabrala punu košaru živog bilja. Gledala sam po livadi, nemaš pojma koliko života je u običnoj travi. Ogromno puno života. I to nije ništa mistično – idi i probaj, kopaj po livadi, probaj identificirati biljke koje nađeš… To je više osjećaja odjednom. Čuđenje. Znatiželja. Radost. Smirenost. Zahvalnost. Pa opet čuđenje.
Za kraj, idemo s brzih 5!
Kako se puniš?
Meditacijom, pisanjem, sportom.
Kakve ljude voliš u svojoj blizini?
Hrabre, iskrene, drčne, izravne.
Što učiš svoju djecu, što je bitno?
Citirat ću ti Dylana; ‘May you always know the truth and see the lights surrounding you.’
Što je za tebe ljubav? Jesu li ljudi zaboravili na ljubav pored svega što moraju?
Ljubav je za mene prisutnost. Ne mislim samo u odnosu, u svojem životu. Biti prisutan u stvarima koje radiš. U svojem danu. U razgovorima. Jednostavno, biti prisutan.
Tri ljudske osobine koje cijeniš i voliš?
Dvije sam ti stavila tamo kad si me pitala o autentičnosti, dodajem i blagost na popis. Dakle, hrabrost, iskrenost i blagost.
Hrabrost da donosiš svoje odluke, da ih mijenjaš ako je potrebno. Iskrenost da prepoznaš što je stvarno tvoje, a što bi trebao željeti. I blagost, da to sve činiš s nježnošću i poštovanjem prema svijetu, sebi, drugima.
