Psihoterapija je privilegija, ne tabu! – Izvolite 3 iskustva i 4 besplatna susreta sa stručnjacima
Ako je glava u problemu, a problemi kao da se prelijevaju iz nevidljivih kanti za smeće i postaju jedan ogromni glomazni otpad u glavi (jer je ‘Mentalna Čistoća’ ostala na ‘dva i pol’ radnika, kao nedavno u Zagrebu)… Je li došlo vrijeme za posjet objektivnoj, stručnoj osobi, koja bi nam mogla dati neke, nove i updateane alate te u konačnici pomoći nam da promijenimo percepciju, na zdrav način? Je li vrijeme za psihoterapiju? Prvo idu 3 priče, a onda rješenje – 4 besplatna susreta sa stručnjacima!
Fotografija: John Pavlish, privatna arhiva
Otići bilo kakvom terapeutu na ‘čašicu razgovora’ zvuči u najmanju ruku kompromitirajuće, a kao što će vam reći i moji sugovornici, za taj odlazak nikad nemamo baš previše vremena ili nam ‘još uvijek to ne treba’. Možda nije ni opcija, jer zvuči kao još jedna stavka koja oduzima dragocjeno vrijeme i dodatno komplicira stvari koje jako dobro znamo.
No, prijatelji moji… Istina se nalazi negdje na drugom kraju te premise – daleko, daleko u našim obrambenim mehanizmima.
Kada su u pitanju glava, misaoni procesi koji su usko izmiješani s emotivnim, kojih nažalost ne postajemo svjesni dok nam ne pregori većina žarulja u glavi zbog silnog pritiska – jedna od rijetkih situacija u kojoj se pritisak može započeti otpuštati jest razgovor s osobom koja zna kako razgovarati u takvim situacijama.
Bez da dalje solim pamet i ponovo raspisujem rečenice koliko je i tko pomogao u čišćenju glomaznog otpada u mojoj glavi, pitala sam troje dragih ljudi, za koje znam da vole iskrene i otvorene razgovore o svim temama, koji dolaze iz različitih poslovnih i obiteljskih okruženja, koji su nekad morali ‘počistiti’ što privatno, što poslovno, a najviše su morali ‘čistiti’ da bi pronašli mirniju putanju za daljnje izazove, koje nosi ovaj… kratki ples na Zemlji.
TINA LONČAR
Nekako mi se ipak uvijek činilo da psihoterapija treba ‘nekome drugome’, a ne meni. Sve dok se nisam našla u periodu života u kojem mi se doimalo da sve što sam dugo željela više ne želim i dok se nisu pojavili neki ‘nerješivi’ međuljudski odnosi, koji su me izluđivali. Zbog svega toga bila sam kronično iscrpljena i mrzovoljna, sve mi je bilo prokleto teško, a trajalo je, kao neka agonija, suludo dugo jer sam nastojala zadržati stvari, koje mi više nisu išle u prilog strahujući od ‘novih početaka’.
Novinarka
Nikada nisam zazirala od psihoterapije i drugih vidova pomoći, smatrala sam da je posve normalno otići ‘stručnjaku za dušu’ ako te boli, baš kao što ćeš posjetiti stomatologa ako imaš karijes, no nekako mi se ipak uvijek činilo da ona treba ‘nekome drugome’, a ne meni. Sve dok se nisam našla u periodu života u kojem mi se doimalo da sve što sam dugo željela više ne želim i dok se nisu pojavili neki ‘nerješivi’ međuljudski odnosi koji su me izluđivali. Zbog svega toga bila sam kronično iscrpljena i mrzovoljna, sve mi je bilo prokleto teško, a trajalo je, kao neka agonija, suludo dugo jer sam nastojala zadržati stvari, koje mi više nisu išle u prilog strahujući od ‘novih početaka’. U momentu u kojem sam iskreno sjela sama sa sobom i rekla si – ovako dalje više ne može – tako mi se otvorila prilika da odem na autogeni trening.
Autogeni trening se temelji na tehnikama opuštanja i mentalnim vježbama koje je početkom 20. stoljeća razvio njemački psihijatar i psihoterapeut Johannes H. Schultz, što mi je uvelike pomoglo s osjećajem tjeskobe i nemoći, no ono što je najviše pomoglo promjeni mog mentalnog stanja, a kasnije dovelo i do promjena u stvarnim životnim okolnostima, su novi uvidi koje sam dobila u razgovoru s mojim trenerom.
Danas, kada gledam retrospektivno, čini mi se da su mi ti razgovori pokazali ‘vrata’ koja nisam niti znala da postoje, doveli su me do spoznaja zašto se nalazim u situacijama u kojima se nalazim i dali mi alate da te situacije riješim kako mislim da je najbolje za mene, pokazali mi kako moj život kroje moja uvjerenja i kako te automatizme prvo osvijestiti, a onda i mijenjati, stalno ih nastojeći prepoznati i reagirati drugačije od onoga što smo naučili. I što nikada prije nismo propitivali. Malo po malo, shvatila sam da mogu mijenjati sebe nabolje, i danas sam, mogu to sa sigurnošću reći, poprilično drugačija osoba od onoga što sam bila prije svega tri ili četiri godine.
Naučila sam se da mi krivnja i grižnja savjesti ne donose ništa dobroga, naučila sam odustati od suludog perfekcionizma (koje se često proklamira kao vrlina) i da je ‘dovoljno dobro’ zbilja dovoljno dobro (što mi je donijelo najveći mir), naučila sam kolika je moć prihvaćanja i da ne mogu mijenjati druge, iskreno, mogla bih nabrajati dobre lekcije danima.
Osim što mi je netko pokazao posve drugu perspektivu, do koje ja sama nisam mogla ili znala doći, ti novi uvidi dali su mi neki poseban mir, a osjećaj entuzijazma na početku teško je uopće opisati. I danas povremeno odlazim na individualne razgovore, ali i na grupne treninge. Oni su mi posebno dragi. Mi često smatramo kako je neki ‘problem’ samo naš, no kada ga izgovorimo pred drugima, često vidimo da on možda ipak nije nešto što samo nas tišti, a osim tog osjećaja da nismo sami, susrećemo i druga, slična iskustva, dijelimo emocije, osjećamo da postoji empatija i razumijevanje.
Autogeni trening smatram jednom od najboljih životnih odluka. Vjerujem da, ako dobro odaberete vid terapije koji vam odgovara, iz svake možete nešto naučiti no ono što valja uvijek imati na umu jest da se većina ‘posla’ ipak odrađuje u životu van terapije, svaki dan, posebice kad ti život zapapri. S tih sesija i razgovora izneseš alate, a pravo ‘žbukanje, piljenje i krečenje’ dolazi kasnije.
Ali je to ‘žbukanje, piljenje i krečenje’, koje sigurno nećete požaliti.
IVAN ALDUK
‘Izazov po izazov dođeš do situacije kad si stvarno umoran, kad više ne vidiš smisao. A onda su ti svi krivi za sve. I ti sam, a ljutiti se sam na sebe je jebeno teško.’
Modni dizajner
Za početak, uopće nije lako ogoliti se pred javnosti iako ti je posao u dobrom dijelu – javan. Znaš onu ‘samo lijepo na van jer što će selo reći’. No, nikad me nije nešto posebno zanimalo selo, a s tinitusom koji mi je očito ostao kao trajni poklon korone – sad ne bi ni čuo što selo priča, pa krenimo! Smatram da je održavanje mentalne higijene izuzetno bitno, dapače i presudno za normalan život u ovo vrijeme. Kako ostati normalan u doba kad je ‘novo normalno’ postalo sve što je otišlo u K…uki – tako napokon stvari nazoveš svojim imenom i kreneš sređivati nered.
Sjećam se da sam nakon nekoliko mjeseci Covid_Kaosa, u kojemu nikako nisam uspijevao (ni dandanas) pronaći neku logiku i tok, nisam mogao shvatiti odluke i podnijeti svakodnevne dvostruke standarde, osjetio prve znakove takvog umora. Krenuo sam u neke velike poslovne avanture i doista sam većinu njih čak i uspio ostvariti kroz najgore dvije godine poslovnog života, ali uz ogromnu snagu, napor, a onda očito i očiti danak poslije svega.
Kad se samo sjetim kako sam bio šokiran kad sam nakon potresa, dvije ture renoviranja i prvog lockdowna otvorio predivan dućan i onda izađe novinski članak naslova ‘Muke dizajnera Alduk’, kojeg sam u početku dogovora, zamislio kao afirmativni tip članka, koji će prenijeti poruku da se može i da ne treba odustajati. Šok! Pa to nije istina! Nisu to takve muke – samo je malo teže! Moja agentica mi je tada objasnila da je sasvim ok premisa po kojoj i ja pokazujem da sam čovjek koji sa svima dijeli trenutno tešku situaciju. Sad I ja to shvaćam, no tad mi je i to otišlo na onu stvar.
Netko tko se ne bavi ovakvim poslom, koji je usko povezan sa slikom u javnosti, o kojoj pak ovisi moja prodaja i egzistencija, ne može možda shvatiti, ali možete probati zamisliti, koliko je bilo takvih izazovnih situacija za jednog kreativca koji treba pritom vodit firmu i brand, odgovara za nekoliko obitelji te ih se ne želi ‘riješiti’ kako bi se to možda očekivalo. Odnosno, kako se postupalo s radnicima u tom groznom periodu. Takvih situacija je bilo puno. Možda i previše. Neizvjesnost i ne-mogućnost planiranja u poslu gdje je planiranje sezone unaprijed način života.
Izazov po izazov dođeš do situacije kad si stvarno umoran, kad više ne vidiš smisao. A onda su ti svi krivi za sve. I ti sam, a ljutiti se sam na sebe je jebeno teško.
Ja sam emotivni rak, volim kad emocije pršte. Volim dramu! Iako me iscrpljuje. No previše drame dovede do toga da shvatiš (ili ti netko kaže) da trebaš s nekim sjesti i porazgovarati jer iako ti je sve kristalno jasno, ipak imaš potrebu da te netko posloži. Onako bez emocija, u glavu. Nisam išao na razgovor s psihoterapeutom da dobijem čarobni štapić i instant rješenja za probleme, koji me muče, jer sam ih očito i prije bio svjestan ali mi je bio potreban jedan drukčiji pogled na dramu kojom se svakodnevno bavim. Taj razgovor mi svakako ne može odmoći. Konstantni umor je možda čak najbolji pokazatelj da treba nešto promijeniti.
Ne treba očekivati čuda, jer većinu posla i tako odradimo sami, ali ponekad nije loše drugim očima pogledati sebe i shvatiti neke svoje akcije i reakcije. A zaključak je onda u stilu – Ivane, prestani planirati svaki detalj i čvrsto se toga držati. Prestani biti control freak … i još svašta-nešto što ostaje u povjerljivom odnosu terapeuta i mene.
Ok! Ok! Sve ja to znam u teoriji, ali u praksi mene vodi ‘tko će ako ja neću’. Jer, ja vrlo često to znam bolje od drugih! Otprilike tako ide taj fight, iz kojeg ipak nešto naučiš jer problem ne nestane, dapače dođe i drugi, ali se s njim naučimo nositi na drukčiji način. I nije problem jedno ‘govno’, nije ni njih tri komada, ali ponekad kad vas zatrpa cijela cisterna, onda se doista nađete u situaciji da se ne znate nositi s tim. Tada, sjedni i popričaj sa svojim najbližima, a kad njima počneš ići na živce ili ti ne znaju pomoći, pravac psihoterapeutu, kojem je to posao. Moja logika je išla u smjeru – ako mu je to posao pa valjda onda nekog vraga i zna jer je na slobodnom tržištu gdje da bi opstao mora raditi, a da bi radio mora biti dobar. Ok, idem, probat ću. Cisterna je puna.
Danas sam jako zadovoljan sam sa sobom jer sam se odlučio na taj korak.
ZORAN SKROBONJA
Bilo mi je jako teško čuti neke stvari o sebi, a kada sam poslije razmišljao o tome, bilo mi je potpuno jasno da sam sve to jako dobro znao o sebi, samo nisam uopće htio o tome promišljati, baviti se nečim što je ‘krivo’. No, na psihoterapiji naučiš da ne postoji ‘krivo’, ne postoji ‘pravo’, nego da su stvari jednostavno takve kakve jesu i treba ih nazvati pravim imenom.
Buyer, Nicolas Concept Store
Moj povod za odlazak psihoterapeutu je bio jedan intenzivni napadaj panike, koji se dogodio u jednom, potpuno mirnom stanju, kada sam mislio da je sve načelno okej… grozno iskustvo. Nije on došao odjednom i od nikud – dvije godine sam pod izrazitim stresom, spominjao sam riječ ‘psihoterapeut’ periodično, no za ‘te stvari’ uvijek nekako imamo vremena; budemo to čim nešto prije odradimo, poslije nekad… zato što ustvari nismo svjesni koliko je terapija ove vrste bitna, korisna i potrebna u životu. Ne živimo u takvoj sredini. Pogotovo u trenucima kada osjećamo da je pritisak intenzivniji i dugotrajniji nego inače.
Oduvijek sam bio osoba koja oduvijek sve svoje probleme rješavam sam. Prošao sam u životu neke stvarno, grozno teške situacije, koje ne bi poželio nikome, a kako sam ih prošao sam, pronašao sam neke alate kroz svoj razum i razmišljanja, koji su mi pomogli da iz tih situacija izađem minimalno ‘oštećen’, koliko sam i mogao – sam. Ali sam upravo zato i mislio, da sam ja taj, koji sve može i koji će uvijek naći rješenje za sve, kroz svoj evidentno uspješni racionalni um. To je što se mene tiče bila moja jako uspješna osobina. Moj stup.
No, međutim taj napadaj panike me upozorio da stvari baš nisu onakve kako se čine – nama.
Dvije godine sam se ustvari osjećao loše. Ali sam non-stop pronalazio opravdanja za to stanje; pa to je sad tako zbog posla, pa to je sad tako zbog Covid_Kaosa, zbog ovog, zbog onog, a čitavo to vrijeme sam ustvari samo sebe stavljao na drugo mjesto, iza svih tih razloga.
Veliki problem se dogodio i zbog toga što je sve došlo odjednom, kao i većini uostalom. Ta globalna epidemija je na svima nama ostavila ogroman trag, a čije sve posljedice nismo osjećali dok se to događalo. To je bio šok na svjetskom nivou, a mi smo potpuno prirodno krenuli minimalizirati štetu, svi smo tražili kratkotrajna rješenja za preživljavanje tog šoka.
No, kako se sve vraća polako u ‘normalu’ (što god to značilo), onda shvatiš i da je sve poprilično drugačije nego prije, a kad sam krenuo otpuštati sve te nevidljive kočnice, dogodilo mi se da sam na kraju imao osjećaj da nemam svoje, čvrsto, poznato tlo pod nogama.
Čitavo vrijeme sam ja za sebe bio onaj koji ima sve pod kontrolom, brinem za ovo, za ono, da je sve jasno, definirano… to je bio moj način nošenja sa svime što se dogodilo. Da stvari poredam i čvrsto se držim toga. Međutim, moje tijelo se osjećalo sve lošije i lošije, ja sam se osjećao loše… kao finalni udarac mi je došao taj grozni napadaj panike. Ponavljam, u trenutku kada sam mislio da je sve okej.
Danas na to gledam pozitivno, jer znamo da tijelo mora i da bude poslalo nekakvu reakciju, nekakav signal da nešto nije ozbiljno u redu. A ako sam već morao osjetiti što sam morao, onda mi se opcija a) napadaj panike čini super, s obzirom da mi je tijelo moglo poslati i opciju b) nekakav rak, srčani ili nešto treće, puno, puno ozbiljnije, a nevidljivo na van. S time, koliko sam ja shvatio, ako smo pod dugotrajnim i nenormalnim stresom, opcije c)… nema.
Također, moram napomenuti što je jako važno – čitavo to vrijeme ja uopće nisam mislio da sam pod takvim stresom, jer sve dobro hendlam i rješavam.
No, kada sam podvukao crtu, a to je bilo ustvari ono, najteže od svega – objektivno sagledati sve i zaključiti da trebam pomoć. Jer sve što sam mislio o sebi, sve moje jake strane, osobine, moj instinkt i ostalo nisu bili jednostavno dovoljni za ovu situaciju.
Od psihoterapije nisam očekivao čuda, da mi riješi moje probleme, samo sam očekivao da mi se daju možda neke smjernice za samostalno rješavanje problema. Pričao bi s prijateljima i obitelji, ali oni su mi prebliski, i ustvari sam čuo samo ono što sam htio čuti – to je lakše. Općenito, svi mi kada trebamo riješiti neki problem, biramo lakšu putanju, naravno. To neki put ‘upali’, neki put ne. Kada se sve u životu promijeni, onda to sigurno nije dobar smjer. Psihoterapeut mi nije ‘dozvoljavao’ takvo vrludanje u razgovoru. Objektivnost je ključna, a to je meni bilo bitno – da me netko objektivan sasluša i da mi kaže mišljenje o mojim načinima nošenja sa svime.
Da mi pomogne ispraviti te načine ali u smjeru moje osobnosti.
Moja psihologica mene zove ’emocijo moja’, jer to je bila moja strana koja je prevladavala, a to nije bilo dobro, kako za mene, tako ni za druge. Upozorila me na neke stvari koje radim ‘krivo’ iz dobre namjere, a koje sam ja emotivno mogao razumjeti. Bilo mi je jako teško čuti neke stvari o sebi, a kada sam poslije razmišljao o tome, bilo mi je potpuno jasno da sam ja to jako dobro znao o sebi, samo nisam uopće htio o tome promišljati, baviti se nečim što je ‘krivo’. No, na psihoterapiji naučiš da ne postoji ‘krivo’, ne postoji ‘pravo’, nego da su stvari jednostavno takve kakve jesu i treba ih nazvati pravim imenom.
Najvažniji dio psihoterapije je bio da ponovo upoznam sebe. Jer mi kako odrastamo i sazrijevamo prolazimo kroz različite faze. A onda se susrećemo s puno stvari s kojima se prije nismo susreli, nikad! Svaka odluka u novonastalim situacijama, koje su potpuno drugačije iz različitih razloga, nego prije, zapravo na neki način grade naš karakter. U kratkom vremenu, pod jakim utjecajem s više strana, mi možemo promijeniti svoj karakter jer smo na različite načine rješavali različite probleme, o kojima prije nismo ni sanjali da se mogu dogoditi, a kamoli da ih moramo rješavati! Skup svih tih novih odluka grade naš karakter. To je nama pandemija napravila ustvari. I sve što sam mislio da radim iz najbolje namjere, je ispalo da baš možda i nije najbolja odluka u ovakvim vremenima.
Psihoterapija je u mom slučaju, meni bila potrebna i bitna da se ja vratim sebi, da nekako zaključim što i tko sam ja, što je površno, a što dubinsko, što je za mene konstruktivno, što nije.
Bilo je bitno otkriti što je moje u svemu ovome i nakon svega, da mogu definirati ponovo odnose i situacije, da mogu izazove savladavati kako dolaze ali iz zdravije, odraslije perspektive nego prije. Nisam dobio nikakve upute na papiru po točkama što da radim koji dan… psihoterapija je ta koja nam pomaže da sami ‘otkrijemo’ tko smo. A onda iz te točke možemo što hoćemo, s tom informacijom ustvari. I sigurni smo u koju god odluku donesemo.
Druga bitna stvar koju sam naučio kroz psihoterapiju, jest da bilo koji psihički problem, tipa napadaj panike, depresija, anksioznost, nastaje i u područjima frustracije, u područjima kojih možda nismo svjesni. A meni je bilo jako važno to osvijestiti. Osvijestiti odnose koji to u meni bude, a na koje smo navikli. Kada ti netko objektivan kroz razgovor naglasi neke činjenice, onda se i percepcija mijenja prema tim odnosima. Kada sam počeo iskreno i odraslo pristupati svemu, prestala je frustracija prema toj situaciji. Jako puno frustracija gomila se u jednu ogromnu, koja će negdje imati svoj izlazni ventil – što je kod mene bio taj napadaj panike i neka generalna anksioznost. No, kada to definiraš, ti problemi postaju jasni i na njima se može raditi kroz neki period vremena. Na početku naravno bude ‘bolno’, jer gledaš na sve kroz drugačiju percepciju. Pa se onda može učiniti da uza sve probleme koje imaš, imaš sad još i novi pogled na sve. No, i taj proces postane jednostavno – nužan.
Otići psihoterapeutu je privilegija, ne tabu. A u ovakvim okolnostima, u kakvim živimo, svi bi trebali moći imati pristup nekakvom obliku mentalne higijene. Posvetiti se tom dijelu sebe prije nego dođe do fizičke reakcije. Meni bi bilo puno draže da sam krenuo ranije, a ne da sam morao dočekati taj snažan napadaj. No, bolje ikad nego nikad.
IMAMO LI VAŠU PAŽNJU? ZAŠTO NE PROBATI ‘PRVA 4 KORAKA’?
Htjela sam ustvari samo napisati priču o ovom super projektu Branke Jakelić, s kojom sam razgovarala na temu unutarnjeg djeteta, no, kako to bude kad imaš dobre sugovornike koji razumiju temu… Priča se upgradea i izokrene sama od sebe!
Autorica projekta, psihoterapeutkinja i spisateljica, supervizorica i edukatorica s ECP (europskim certifikatom za psihoterapiju), Branka Jakelić osmislila je program ‘Prva 4 koraka’ u želji da u vrijeme različitih ‘kriza’ potakne ljude da u sebi pronađu mir i snagu duha te prebrode nevolje koje su nas sve snašle.
‘Program se sastoji od 4 koraka podrške i učenja kako si pomoći u krizi; prvi susret na kojem će se utvrditi stanje i odrediti prve mjere samopomoći. Na drugom susretu primijenit će se naučeno i vježbati pomicanje pažnje s negativnog na resurse ‘ovdje i sada’. Na trećem susretu registrirat ćete promjene kroz primjenu naučenog i okretati se prema pozitivnoj percepciji sada i u budućnosti. Na četvrtom susretu ponovo provjeravamo naučeno kroz dosadašnje susrete i radimo plan samopomoći / podrške za dalje.’
https://prva4koraka.com/
To je to.
Ovdje se više nema što za reći, osim možda… Vrijeme je za reboot i upgrade sistema – život to traži od nas.
