Inspirativni dokumentarci koji šire (umne) horizonte

Dokumentarci koji prikazuju i ukazuju na onu neku drugu stranu života, a pogotovo dokumentarci, koji se tiču ljudskih bića i našeg (uvjetovanog) ponašanja – omiljena su mi razbibriga. Utoliko, bez daljnje filozofije, evo maleni presjek u tematici koja me hrani godinama – inspirativni dokumentarci za one koji znaju da ništa ne znaju. Pažljivo pristupajte predstavljenom, nije za zatvorene umove, one opterećene doktrinama ili one koji uvijek znaju najbolje.

---

Krećemo s inspiracijom. ‘Finding Joe’ je jedan, easy, simpatični dokumentarni film, kojem je kičma priče Joseph Campbell i njegova knjiga – ‘A Hero’s Journey’, odnosno ideja da smo mi svi ‘Hero’ te da se uopće ne razlikujemo od svih priča o super-junacima kojima smo okruženi u fikcijama. Svaki taj junak, bilo da je fikcija ili stvarni život, prolazi kroz određene etape osobnog putovanja u kojem se budi autentična snaga u nama kako bi postigli ono za što smo došli Zemlju. Kroz film se izmjenjuju komentatori poput Deepak Chopre, Mick Fleetwood, Rashide Jones … a svi oni pričaju istu priču – rodimo se, rastemo, uglavnom se odvajamo od autentičnog ‘ja’ pa se posljedično tome susrećemo s (vlastitim) demonima, pobjeđujemo ih i postajemo bolja verzija nas – ono što je Svemir imao na umu kada smo udahnuli prvi udah na planeti Zemlji.

Ono oko čega sam se dvoumila da uopće stavim u tekst, ali moram jer je naglašeno kao poanta takvog putovanja – da ispričamo svoje iskustvo, kako bi netko drugi našao svoju inspiraciju za svoje ‘herojsko putovanje’. Možda baš ne morate odmah pisati statuse na društvenim mrežama – obično se zaletite pa imate tonu gramatičkih i stilskih pogrešaka. Neka se slegne, pa ako ostane što za podijeliti, možda u pisanoj formi knjige, romana ili snimljenog filma – dijelite i inspirirajte druge oko sebe da budu bolji i da prevladaju svoje demone.

Opportunities to find deeper powers within ourselves come when life seems most challenging.

Joseph Campbell

---

Ovog mladog redatelja sam otkrila, naravno slučajno, kao što se otkrivaju super stvari. A ovaj dokumentarac je bio prvi kojeg sam pogledala. Nakon toga, doslovce sam upila sve što je ikada snimio i režirao.
Prvi razlog tome je što se u filmovima ne vidi on – ne znamo kako on izgleda niti kakav mu je glas, a to mi je u posljednjih par godina postao veliki filter u, ovom, egom napuhanom svijetu, u kojem protagonisti stvaraju sadržaj samo da bi sebe negdje istaknuli. U Anthony Chene filmovima, naglasak je na sadržaju maksimalno.
Drugo su kadrovi planete zemlje, koje koristi – prekrasni su, smirujući i divno umontirani u priče.
Treće je ta neka iskrenost u nastupu njegovih protagonista – oni jednostavno ne glume, a priče koje pričaju rezoniraju duboko ‘unutra’.  

Enlightement kao mamac postavlja sljedeća pitanja; kako možemo pobijediti strahove, kako se povezujemo s intuicijom i kolika je njezina moć, zašto se borimo da ostvarimo snove, što nam stoji na putu… ustvari sve do jedna pitanja koja danas postavlja svaki čovjek koji se nalazi u raskoraku svog života. Što se mene tiče, vjerodostojnost temi i ovom filmu, daju odgovori ali i način komunikacije njegovih sugovornika; Marc Allen, Carlos Casados, Sarah McLean , Armando Perez, Dean Radin…
Ostali njegovi dokumentarci propitkuju najosjetljiviju tematiku, onu o smrti i što se događa nakon što mozak otkaže suradnju – kroz intervjue s ljudima koji su iskusili NDE (Near Death Experience). 
Jako interesantna poveznica se provlači kroz sve te priče, no za ovu temu je ključno isključiti predrasude i upaliti objektivnost u promatranju kada slušate i gledate ljude koji pričaju o svojim nevjerojatnim iskustvima.
O Cheneu ne postoji puno informacija na netu, pa sam ga direktno išla pitati zašto se toliko bavi tom temom, ima li svoje iskustvo koje ga je bacilo tu to? Odgovorio je vrlo jednostavno –

Mene jako zanimaju teme o kojima pričaju takvi ljudi, njih ima jako puno i ne vjerujem ni sekunde da su sve te priče samo slučajnost. Mi ljudi smo prvaci u ignoriranju informacija, samo da ne moramo razmišljati o nečemu što ne razumijemo. Zašto bi smrt bila strašna ako ne mora?

Anthony Chene

---

Dokumentarac iz 2017-e, ‘Heal’, djelo je glumice Kelly Noonan, za koju doduše, nisam nikad čula, ali su imena koja je ubacila u film prevagnula interes nad nedostatkom informacija o njoj.
‘Heal’ obrađuje temu povezanosti uma, duha i tijela odnosno ideju da su naša tijela ipak moćnija od onog što znamo… zasad.
Da, opasna tema je u pitanju, ona samoizlječenja – u koje vjerujem da je itekako moguće, ali tek kada su sve bitne komponente u nama poravnate, kako bi tijelo to i moglo, a među ostalim, da je poravnato ono najvažnije – istinsko vjerovanje.

U filmu tragamo zajedno s redateljicom, za alternativnim rješenjima izlječenja, a među znanstvenicima koji se redaju kroz film, kao što su omiljeni Lipton, Chopra, Dispenza… pojavljuju se i stvarni likovi koji su prošli ‘samoizlječenje’ od neke terminalne bolesti, što je uvijek zanimljivo za pogledati.
Pogledala sam dokumentarac par puta otkad je izašao, jer ipak, sam veliki pobornik ideje da je stres apsolutni pobjednik u kategoriji svih bolesti za koje znamo, onaj koji će pokrenuti bolest čije gene nosimo u sebi. On, pa onda redom sav drugi input kojem izlažemo tijelo – hrana, zrak, tuđe energije… a upravo se ovim temama bave protagonisti u filmu.

‘Most people have simply learned to be comfortable in their own discomfort.’

Peter Crane

---

Nakon što je saznao da više neće moći koristiti svoju desnu ruku, fotograf Michael O’Neill (slavan po portretima najpoznatijih imena u svijetu showbusinessa) odlučio je ne očajavati, nego naći način da ruka ‘proradi’. Krenuo je s meditacijom (naravno), a kako je osjećao i vidio napredak, čarolija meditacije ga je uvukla još dublje, u svijet Yoge. Posvetio je narednih deset godina fotografiranju i istraživanju najvećih u svijetu Yoge, ali i filozofiji koja stoji iza povezanosti uma, duha i tijela.

Ovo je opasno dobar dokumentarac, ne samo o Yogi i onome što predstavlja za nas, ljudska bića – već o onom ‘širem’ pogledu kojeg svi imamo u sebi, koji se provlači kroz sve duhovne teme (a i ovaj popis dokumentaraca) – zašto smo tu gdje jesmo i što nosimo sa sobom, jednom kada nas više neće biti. Od svega što sam ikada pogledala o Yogi, pristup Michael O’Neilla, najbliži mi je i najegzaktniji kada je u pitanju esencija filozofije koja stoji iza Yoge.
Kroz dokumentarac imamo prilike zaviriti u misli velikih mudraca, scene su malo je reći – nestvarno savršene, (a tek  fotografije iz O’Neillove arhive!)… a film u konačnici ostavlja iza sebe mirnoću. I veliku želju da raširim mat i pogledam sve propuštene online satove moje Yoga učiteljice.

‘Quality of your breath is a quality of your life.
It is simple as that.’

Gurmukh Kaur Khasa

---

Gosimple i minimalizam, hodaju jedan pored drugog u kontekstu življenja i shvaćanja svijeta oko nas. Pratimo priče dvojice prijatelja iz djetinjstva, Joshua Fields Millburn i Ryan Nicodemus, koji su i pokrenuli trend. Obožavam ovu dvojicu, jer su bili jako sretni kada bi im na predavanje o novom načinu života došlo i samo 5 osoba, ali još više, jer se na vrlo jednostavan način bave odgovaranjem na pitanja kao što su; zašto se ne osjećamo ispunjenima kada ispunjavamo život materijalnim stvarima i što smo krivo ‘pokopčali’ onda nekada kada smo se ubacili naglavačke u business svijet, vlastitu karijeru, ganjanje nevidljivih ciljeva dok smo nesvjesno promatrali i upijali reklame kojima smo bombardirani. Zašto ‘na papiru’ sve izgleda odlično, a kad zagrebemo ispod svoje kože, osjećamo se… čudno i nezadovoljno?

‘Minimalism’ je izašao 2016. i najavio globalni trend življenja, a nastavak – ‘The Minimalist’ se temom bavi malo detaljnije i na praktičniji način. ‘Minimalism’ nam je dao da se začaramo idejom – što je minimalizam, zašto su mu se protagonisti okrenuli i što im je dobrog donio….

…dok u nastavku, koji je izašao 2021. – tema uključuje više osobnih iskustava i praktičnih primjera kako se pokrenuti. I taman kada sam pomislila da je prvi dio puno bolji, svjedočanstva u nastavku su me uvukla u priču skroz do kraja, a kada je film završio izbacila sam punu vreću za smeće samo iz dnevnog boravka. Kao hrčak koji je vezan uz neke stvari (pogotovo odjeću), osjećaj da ne mogu stati u čišćenju svega nepotrebnog što sam uspjela prokrijumčariti (i posakrivati po kutijama i ladicama) pred samnom sobom bio je … da, oslobađajući. (Mantra – I don’t need that shit!)  
Trenutno skupljam snagu za ormar – vjerujem da će to biti katarza.

I had everything I ever wanted. I had everything I was supposed to have. Everyone around me said – you’re successful. But, really I was miserable. And that’s really what minimalism is about; it’s about living deliberately.

Joshua Fields Millburn

---

Računam, ako Netflix istrči s ovakvim serijalom u kojem se ljude uči meditirati, na početku 2021… misija je usmjerena. A i možda je dovoljno da se napokon ugase nedovoljno istražene i opasne rečenice, tipa ‘ako nekome meditacija pomaže, ne znači da će i vama.’ Jer meditacija i mindfulness jesu naši osnovni alati za upravljanje emocijama i mislima – to nije nešto što moramo iznova učiti, samo se moramo podsjetiti na alat – mi smo rođeni s tim. A svako patronizirano ušutkavanje, kao i uvijek, dolazi iz ega, neznanja i neinformiranja.

Ovaj posljednji izbor na listi, nije neki ground breaking, na svjetskom nivou, ali na lokalnom, može biti, itekako. Ne bavi se smrti, ne bavi se filozofskim pitanjima na koje odgovore može dati samo Tesla… Ali je odlično funkcionalan. Svaka epizoda traje oko 20 minuta, voditelj Andy Puddicombe svaku od njih posveti nekoj od tehnika, a na kraju epizode je kratka vođena meditacija, da korisnik odmah može isprobati.
Tko je Andy Puddicombe? Suosnivač (i glas koji vodi kroz meditacije u serijalu) Headspacea, u počecima svojih dvadesetih, doživio je niz osobnih tragedija, suočavanja sa smrti bliskih ljudi i potpunog tupila u kojem se našao. Da se ponovo pronađe, otišao je, jasno, živjeti kao budistički svećenik na Himalaju, gdje je i ostao narednih deset godina. Meditirao je i po 16 sati na dan, a pomoću meditacije je i pronašao ‘alate’ za pomirenje svega što je doživio i što ga je emotivno obilježilo u ranim dvadesetima.
2005-e otvorio je malu kliniku u Londonu, pomažući burnoutanim profesionalcima, da pomoću meditacije dođu sebi, a s vremenom posao i filozofija koju je propagirao došli su na svoje. Danas, Andy je suosnivač popularne aplikacije Headspace, koja je downloadana više od 54 milijuna puta, a partner u poslu je marketinški menadžer koji mu je nekada ušetao u kliniku po pomoć oko burnouta.

We can’t always change what’s happening around us, but we can change what happens within us.

Andy Puddicombe